Dec 2, 2022

MOST IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA

„ Bijah sirov, ispekoh se, pa izgorjeh“
Tridesetog septembra hiljadu dvjesta sedme godine planeta ni kriva ni dužna dobila je najvećeg velikana poezije, najvećeg deskriptera aška, putnika koji nam priča o misteriji sreće, pjesnika koji nas hvata za ruku i vuče u otkrivanje najdubljih tajni.
Dželaludin Muhammed Balhi poznatiji kao Mevlana Rumi svoj život je započeo u porodici koja je držala znanja te se dičila svojim precima pa tako znamo da djed mu Dželaludin Husejn ibn Ahmed Hatibi bio velikan njegovog vremena, otac mu je i pružio prva znanja iz oblasti Apologetike, Hadisa, Tefsira, Fikha. Međutim, političke, društvene i kulturne prilike njegovog doba nisu dozvolile da obrazovanje nastavi u svom rodnom kraju, česta seljenja Behauddina Veleda njegovog oca sa sve porodicom i samim Mevlanom, iz istraživanja o njegovom životu saznajemo da stalna seljenja su prouzrokovana iz dvaju razloga: Njegov otac Veled je bio poznati mudrac i predavač na glasu kojeg je društvo cijenilo i čije mišljenje je uvažavano pa je tako često znao kritikovati tadašnje filozofe smatrajući ih zarobljenicima vanjštine, a njihove zaštitnike krivovjernicima a Sultan Muhammed Harazemšah koji je vlada tada bio je vezan zanjih i branio ih tako da ga je Veled direktno atakovao i zbog toga ostanak u takvoj zemlji značio bi smrtnu opasnost. Drugi razlog je česti napadi Mongola. Putujući tako sa svojim trinaestogodišnjim sinom Veled stigao je u grad Nišabur gdje je svratio kod šejha Fariduddina Attara koji je odmah kao čovjek dubokog razmišljanja i istančanog osjećaja primijetio Mevlanino interesovanje za nauku i prije svega osjetio njegovu nadarenost, rekavši njegovom ocu „ovo dijete će ubrzo u srcima zaljubljenika svijeta zapaliti vatru i postići velike položaje“. Sljedeca Mevlanina stanica je bila Konja, mjesto okupljanja učenjaka toga
vremena. Mevlana u Konji studira i usvaja znanja u većini spekulativnih nauka i ubrzo postaje učitelj u Fikhu (pravo). Po smrti svojeg oca on zauzima njegovo mjesto i počinje podučavati
vjerske nauke, drži predavanja iz tih oblasti.

Mevlanin život teče jednim tokom, do upoznavanja Burhanuddina Muhakkika Tirmizija, ovog učenjaka ljudi toga vremena zvali su „Sejjid onaj koji zna tajne“ Tirmizi mu je otkrio tajne tesavvufa, odgoja duše a Rumi je tu tajnu priglio kao da je citavog života čekao na nju. Rumi devet godina uči od njega a onda kreće dalje, uvijek je bio u potrazi, tražio je nešto pa tako je posjećivao sve učene ljude toga vremena svoju riznicu puni potrebnim znanjima a ona je halapljivo tražila još kao neman. Rumi je djelovao kao da se priprema za nešto da pripremao se, pripremao se da ucrta dubok i neizbrisiv trag u historiji. Znao je Rumi da je predodređen za velika djela, želio ih je spreman dočekati, vježbe su počele, osamljivanja i do četrdeset dana, stalna molitva pakovao je tako prtljag za put u nepoznato. Na tom putu nailazi na čovjeka koji će upaliti iskru i osvijetliti mu put. Šemsudin ibn Ali Malik Tabrizi podstiče zaluđenost, daje mu pravac a Rumi slijedi. Šems ga oslobađa okova, oslobađa ga materijalnog, mijenja mu život iz korijena, hrabri ga da pusti životno uže za koje se drže obični ljudi, Mevlana ga posluša i pusti se. Naravno da to nije nezapaženo prošlo u čaršiji, to je bio šok za okolinu jer naviknuti na česta predavanja i samog Mevlanu ubrzo postaju ogorčeni tražeći krivca u svima osim u njemu. Ubrzo nalaze krivca u Šemsu, Šems je bio drugačiji od svih tako poseban, zajedljiv, drzak jednostavno bio je slobodan. Tako je Mevlana uživao u njemu, pratio ponašanje njegovo, učio od njega. Sve sto je Šems radio bilo je nepodnošljivo za Mevlanine učenike ali sve bi oni oprostli i prihvatili jedino nisu mogli prihvatiti da je on istrgnuo Mevlanu od njih. Nije prošlo mnogo vremena a Šemsu se zaprijetilo smrću i on odlazi bez pozdrava od Mevlane jer je znao da javi li mu na bilo koji način on će ga zadržati. Njegov odlazak pogađa Mevlanu i on odlučuje da muku svoju na papir prenese. Osim što piše o njemu uporno ga traži i nakon nekog vremena saznaje da je u Damasku pa sina svojeg šalje po njega kada mu je Kada Sultan Veled prenio pozdrave i saopštio očevu želju da se Šems vrati on odmah prihvati međutim, krako su opet drugovali jer Šems nestade bez traga i glasa. Mevlana dugo tuguje i traži ga ali gubi svaku nadu. Šems mu pokazuje slobodu i sada ga oslobađa i samog sebe.(Safa,2002; str. 3 – 20) Mudrost u Rumiju osjećamo na svakom koraku, oličenje inteligencije i analizirajući njegov život da se primijetiti da je velike poteze često pravio na nečije sugerisanje pa tako i za njegovo djelo Mesnevija ali sam Rumi odiše zahvalnošću. Husamuddin Čelebi podstaknuo ga je da počne pisati Mesneviju a u znak zahvalnosti on njemu posvjećuje prvih šest svezaka. Kasnije
Rumi je nadahnuto recitovao a Čelebi je zapisivao i tako nakon četrnaest godina, djelo čiste ljubavi, djelo duhovnosti, nakon četrnaest godina nematerijalno dobi oblik, mrak se osvijetli,
tajna se otkri Mesnevija kao poetski dar čovječanstvu se uruči. Bolest ga možda suviše rano ili pak u pravo vrijeme iščupa sa ovog svijeta. U pravo vrijeme? Da je ostao još da živi možda bi njegov prosvijetljeni um, otkrio tajne koje čovječanstvo ne bi moglo da pojmi. Tako 17.12.1273. godine njegov ruh (duša) napušta ovaj svijet. Istok i Zapad, sušta razlika, često u konfliktu, rijetko u razumijevanju jedni drugih. Tako i u umjetnosti zapadnjaci su otvoreniji, direktniji, stvaraju površinski i konkretno na osnovu života. Dok Istok, kolijevka misticizma, mudrosti, duhovnosti. Zapad i Istok su dvije polovine koje valja spojiti u jednu cjelinu. Tako Kulman Barks traži poveznicu, za spajanje dvije različitosti koje opet ne mogu jedna bez druge. Nalazi je sasvim slučajno kada mu njegov prijatelj 1976. Robert Balaj donosi par pjesama Rumijevih i kaže mu: „ ove pjesme treba osloboditi iz kaveza“. Odmah nakon prvog objavljenog prijevoda i prvog kontakta Rumijevog sa zapadom on kao pjesnik, kao ličnost kulminira. Kako je to uspio? Kulman kaže da Rumijevi stihovi ispunjavaju duhovne i emotivne potrebe prije svega Amerikanaca tu doživljava svoj prvi uspjeh, i da je to ono što je fasciniralo mnoge Amerikance. Ubrzo Rumi biva uvršten u obaveznu nastavu na univerzitetima širom Amerike, održavaju se književne večeri posvećene njemu. Nije nezapaženo prošao ni u svijetu muzike i kinematografije pa sa na njegovim stihovima komponuje muzika. Čovjek koji leži već više od sedam stodina godina u smrtnoj postelji, oživljava u Americi, postaje slavan, postaje bitan segment života, postaje materijal koji ispunjava emotivnu rupu, praznina koja nagriza srce biva suzbijena, Rumi postaje terapija duhovnosti. Kako je Rumi uticao i koliko jako  primjećujemo i tako što nerijetko na univerzitetima, knjižarama možemo vidjeti da se prodaju rekviziti sa Mevlaninim likom, Rumijeve pjesme su u samom vrhu prodaje a ukucamo li njegovo ime izaći će nam oko milion odrednica. Kada pročitamo ovakve podatke ne možemo a da se ne zapitamo na koji način je Rumi ostvario takvu popularnost? Zašto ga vole? Postoji jedan logičan odgovor, zapadnjaci su žedni duhovnosti. Zapad je sve vrijeme jeo u želji pojačavanja sebe, zaboravivši da je organizmu potrebna voda. Barks kaže da se nakon prvog čitanja ovog djela osjećao kao da nije na tlu, Mevlana ga je prošetao stazama duhovnosti i odmah nakon prijevoda odlučio je da će pratiti kako će drugi reagovati na ovaj vid poezije i primijetio je da se ljudi nalaze u ekstazi nastaloj iz vjerske duhovnosti Mevlaninih stihova.
Budući da je prvi prijevod Mevlaninih djela bio 1995. godine od tada situacije nisu išle na ruku podneblju odakle on dolazi pogotovo nakon 11. Septembra 2001. I kada su svi mislili da će ovaj datum zapečatiti sve veze sa islamskim svijetom tada u Americi izlaze članci koji kažu da je Mevlana most koji spaja ovo dvoje i taj most i sada ostao je netaknut i vjerovatno ga ništa neće uspjeti srušiti jer Mevlana na vatru mržnje, pošalje okean ljubavi koji koji je potopi. Barks je pokušao u svom prijevodu sačuvati Mevlanin duh i pjesničke slike ali nije uspio da sačuva
dubinu muzike njegovih pjesama. Kaže Kulman: „ slijedim puls koji osluškujem u njgovoj poeziji i puštam da to pulsiranje plete Mevlaninu poeziju“ Mevlana uvodi novu ljubav, teološki aspekt i poimanje sreće zbog samog posjedovanja duše.
Amerikanci se prvi susreću sa Rumijem i nalaze razliku u odnosu na njihovu dotadašnju poeziju koja je često pjevala o čovjeku i njegovim osjećanjima ali su bili previše površni nisu se doticali onoga što će čovjeka kao ljudsko biće odvesti na neko novo mjesto do tad neotkriveno a opettako divno. Ova razlika biva prihvaćerna snažno i Mevlana postaje most između islamskog i zapadnog svijeta, most napravljen od najčvršćeg materijala, most ljubavi.(Dragović,2002;str.80)

Literatura:
Ṣafā, Zabīḥ Allāh : Tarih-i Edebiyat der İran, Nüsha,Ankara,2002.
Dragović, Aleksandar : Časopis “Nur”,br. 43-44,Nur, Beograd,2002.

O nama admin