Duhovni ćilim

Četvrti pravedni halifa,Alija,r.a., imao je običaj  učiti sljedeću dovu:
“Bože, daruj mi potpunu posvećenost Tebi, prosvijetli oči srca moga sjajem pogleda u Tebe, sve dok ne spali svjetlosne zastore i dosegne rudnik Veličanstvenosti, a moju dušu poveži sa visokim položajem Svetosti Tvoje. Bože pridruži me svjetlosti Veličanstvenosti Tvoje čija je radost i naslada veća od svakog zadovoljstva, da bih postao znalac o Tebi i odvraćen od svega drugog mimo tebe.”

Navedena dova, prije i poslije svega, stavlja akcenat na Njegovo zadovoljstvo, koje možemo ostvariti potpunim prihvatanjem Pologa, datog Uzvišenom Bogu:
“A kada Gospodar tvoj iz kičme sinova Ademovih izvadi potomstvo njihovo,i od njih zatraži da protiv sebe posvjedoče: ,,Jesam li ja vaš Gospodar?” Rekoše: ,,Da,svjedočimo da jesi.”(172.ajet sura Earaf)
Potvrdan odgovor spomenut u prizvanom ajetu jeste ključna veza između duša naših i njohova Vlasnika. Ko prevaziđe svoje niže Ja, i pronađe sebe, u dubinama svoga višeg Ja, krenuo je na put tkanja duhovnog ćilima koji nas može provesti kroz kapiju zadovoljstva Božijega, koje je naposve, najuzvišeniji cilj pravovjernih.
Tkanje duhovnog ćilima, u nama samima, na kojemu je svaka šara jedno od imena Božijih, a sve one zajedno tvore savršeni ćilim, kojeg ako bismo imenovali, zvao bi se Esmau-l-Husna( Allahova lijepa imena). Tkanje je jedino moguće i ostvarivo, ako sebe (iznutra i spolja) dovedemo u stanje potpune smirenosti. A smirenost se može priskrbiti jedino u apsolutnoj tišini našeg bića, koja će nam omogućiti da čujemo najljepše zvuke imena Božijih, koja su oduvijek prisutna u nama, ali se nisu mogla čuti zbog različitih zvukova, koji su prekrili Istinu duboko skrivenu u dubini naših duša, u Elifu bića našeg, onome što islamski filozofi zovu nišom nad nišama. Ko jednom posjeti nišu nad nišama, doživjet će stanje potpune smirenosti, oživjet će Allahova lijepa imena, koja su u njemu od samog početka prisutna, odmorit će dušu svoju na savršenom ćilimu, skinut će mu se nevidljive šipke zatvora duše njegove, i ona će biti potpuno slobodna od robovanja bilo kome osim Jednome Bogu. To je ono stanje kada Uzviseni Gospodar napoji takvu dušu najljepšim nektarom, prikupljenim sa vrela Njegovih lijepih imena,čiji savršeni miris ostavlja bez daha onoga ko se nađe u njegovoj blizini, a čija je ljepota izvor svake ljepote, ukus koji privlači onoga ko ga jednom proba, da se opet njemu vrati. To stanje je poput slova u kojem je sažeta cijela knjiga.
Tkanje duhovnog ćilima, čije su šare zapravo imena Onoga koji jeste Apsolutni Posjednik sveukupne kreacije, jer On daje svemu život, a opstaje po Svojoj biti, jeste put čija je početna tačka niže Ja, a cilj potpuno Ja, odnosno put dosezanja potpune duhovne zrelosti osvjedočene u odazivu naših duša na zov  Vrela postojanja.
Pošao je mladić na obuku kod velikog učenjaka. Tek što je upoznao učitelja upitao ga je:
“Koliko vremena mi treba da postanem mudar kao vi?”
“Pet godina”, odgovori učitelj.
“To je veoma dug period. Šta ako budem radio duplo napornije?” upita mladić.
“Onda bi trajalo deset godina” odgovori mudri starac.
“To je dug period. Šta ako budem učio danonćno?” upita madić.
“Onda će ti biti potreban čitav život”,odgovori starac.
Dječak se zbuni,i upita učitelja: “Kako je moguće da svaki put kada kažem da ću napornije i duže raditi, dobijem odgovor da će mi za ostvarenje cilja trebati mnogo više vremena.”
Učitelj mu na to reče: “Odgovor je vrlo jednostavan. Ako si jednim okom usresređen na odredište, ostaje ti samo drugo da te vodi ka putu do njega.”
Ako želimo doživjeti potpunu duhovnu zrelost i naći se među onima na koje se odnose riječi Allaha,dž.š., izgovore jezikom Poslanika,a.s.: “Meni se rob ne približava ničim dražim Meni kao onim što Sam mu propisao kao obavezu. Potom, on mi se stalno približava nafilama( dobrovoljnim ibadetim) sve dok ga ne zavolim. Kada ga zavolim, Ja Sam njegovo uho kojim sluša, njegovo oko kojim gleda, njegov jezik kojim govori, njegova ruka kojom radi. Kada me pozove, Ja mu se odazovem. Ako me zamoli za nešto,Ja mu  udovoljim”, moramo želje svoje uskladiti sa željama Božijim, misli svoje zaštiti od svega što Bog nije, pogled sa oba oka svoja (fizika i duhovna) usmjeriti ka Onome Koji sve vidi, i djela svoja uokviriti zakonom Njegovim, e da bi nam Gospodar otvorio kapije zadovoljstva Svoga, prosvijetlio nas svjetlošću Svojom i stavio nas pod okrlje i milost Svoju.
Dozvolimo da svjetlost Božija prodre u naše biće, prosvijetli svaku šaru našeg duhovnog ćilima, probudi Imena Božija u nama i povrati očitovanje svome Načelu. On jeste svjetlost Nebesa i Zemlje, i ne postoji svjetlost mimo svjetlosti Njegove , niti mrak osim tamo gdje On svjetlost Svoju sakrije. “Allah  je svjetlost Nebesa i Zemlje”. (En- Nur 35).
Jedno od Njegovih lijepih imena jeste Nur (Svjetlost). Kada nastupi dan, tada se shodno ovom kur’anskom ajetu, uviđa prisustvo Njegovog savršenog imena Zahir (Pojavljen), a kada svjetlosti nestane i pojavi se noć, sva stvorenja svjedoče Njegovo svojstvo Batin (Skrovit). Osigurajmo trajno prisustvo ovoga Svojstva u nama, prosvijetlimo i najmračnije djelove duša naših, potčinimo volju svoju volji Božijoj, skinimo vanjske koprene između sebe i svoga Gospodara, sa jedne i otklonimo duhovne zastore koji se u nama nalaze, sa druge strane.
Konačno, neka i jedna i druga strana našega bića, u svojoj ukupnosti (duhovno i tjelesno) budu usredsređeni ka zadovoljstvu Onoga Koji je zadovoljan da put islama bude urnek po kojem će se tkati ćilim naših duša.