Sep 29, 2022

DA`WA (MISIONARSKI RAD) U SANDŽAKU POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA


Piše: Kemal Hasanović, master islamskih nauka
 
Uvod
Da bismo mogli bilo šta govoriti o tom periodu i razumjeti sve što se dogadjalo u to vrijeme moramo se osvrnuti na vrijeme prije Drugog svjetskog rata pa i vrijeme Osmanlija koji su donijeli islam na ove prostore.
Kada se govori o pojavi islama i njegovom širenju na području Sandžaka, kao početak tog procesa uzima se period dolaska Turaka na ove prostore. Prvi pripadnici islama na prostorima današnjeg Sandžaka javili su se krajem 14. i početkom 15. Vijeka[1].
Osmanlijska država nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimana u islam. U prilog tome ide činjenica da je islam opstao i nakon odlaska osmalija i to da se autohtono stanovništvo borilo da opstane islamski način življenja na ovim prostorima[2].
Po odlasku Osmanlija sa ovih prostora muslimani se institucionalno organizuju da bi sačuvali svoj vjerski identitet.  To institucionalno djelovanje posebno na polju obrazovanja možemo podvesti pod rad i djelovanje sibijan mekteba i medresa, koje je za šire mase popularizovano kroz mevludske svečanosti.             
 
    Značaj sibijan-mekteba u vjerskom islamskom obrazovanju u Sandžaku
Nakon osvajanja ovih prostora, Turci su u ove krajeve prenijeli pojedine islamske tekovine koje su primili od Arapa i Perzijanaca. Među tim tekovinama ističu se islamske škole, koje kao i džamije, susrećemo od samog početka. Prateći historijski razvoj Sandžaka kroz izvorna dokumenta, možemo zaključiti da su prve generacije mladih Sandžaklija svoje početno obrazovanje sticali u sibijan-mektebima. Ovaj tip škola bio je prisutan u svim gradovima na područiju sandžaka kao i u većini sela. U njima, kao u početnim školama, sticalo se početno vjersko obrazovanje i većina njih se nalazila u okviru džamijskog prostora. Prvi takav mekteb sagrađen je 1461. godine, a nalazio se uz džamiju Gazi Isa-bega Ishakovića u Novom Pazaru. Ovaj mekteb je prva prosvjetna ustanova na ovom dijelu balkana[3].
 Mektebi su trajali četiri sunufa (razreda). Nastava je bila uglavnom vjerskog karaktera. Pored akaida izučavale su se i ostale oblasti: tarihul-islam, tufetul-islam, birgivija , hadisi, meška – lijepo pisanje i sl. Bilo je i sportskih aktivnosti.
 Polaznici ovih sibijan mekteba su nakon završenog četvrtog razreda dobijali svedočanstva, a nakon toga mogli su upisati medresu[4].
Sibijan mektebi su zadržali svoju formu sve do početka dvadesetog vijeka, kada je Ismail ef. Filibalić, koji je kao upravitelj i vjeroučitelj djelovao u periodu između dva svjetska rata izvršio reformu sibijan-mekteba. On jepored vjerskih predmeta uveo i svjetovne predmete. U okviru njega učila se matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti[5].
Hadži Bahrija Ćorović iz Novog Pazara, govoreći o mektebima za 1930./1931.školsku godinu, ističe sljedeće: „U to vrijeme u Novom Pazaru su bili zastupljeni tzv. sibijan-mektebi. Ovi mektebi su djelovali odvojeno za muškarce i djevojke tj. postojali su ženski i muški. Jedan od takvih mekteba čiji polaznici su bili isključivo dječaci, nalazio se u lugu kod Bor-džamije, a vodili su ga Ismail ef. Filibarić  i hfz. Ramiz ef. Paljevac. Ovaj mekteb su pohađala djeca različitog uzrasta“[6]. Kaže se da je ovaj mekteb  bio najbolje organizovan.
Nažalost, sibijan-mektebi su prestali sa radom prije Drugog svjetskog rata, jer je vlast zabranila njihov rad, ali plodovi njihovog postojanja su se vidjeli i osjećali još zadugo. Naime, jedan broj svršenika ovih sibijan-mekteba je nastavio svoje školovanje u medresama i drugim višim školama i kasnije se istakli u očuvanju islamskog vjerskog znanja  na ovim prostorima. Bilo je i onih koji nisu išli na dalje školovanje, koji su takođe ostali upamćeni kao veliki alimi (učenjaci) i veliki   da’ije (misionari). Jedan od takvih je Amir Zilkić – slijepi alim o čijem se znanju i dan danas priča, a koji je bio učenik Ismal ef. Filibarića, On je rođen 1909.godine u selu Orašu koje pripada općini Tutin. Najveći dio svog života i rada je proveo u svom rodnom selu kao imam i vjeroučitelj. Dekretom načelnika Štavičkog sreza  postavljen je za rukovodioca vjerske pouke za Štavički srez. Od tada pa nadalje pod njegovim nadzorom radilo je oko jedanaest mekteba, i to: Oraše i okolna sela, Raduhovce, gdje je mekteb bio sličan medresi, Draževiće, Duga Poljana, Tutin i okolna sela, Mitrovica i dr[7].
Sibijan-mektebi su zajedno sa medresama imali presudan uticaj u očuvanju i prenošenju islamskog – vjerskog znanja i nakon drugog svjetskog rata.[8]                
Pošto su prestali da rade i postoje sibijan-mektebi njihovu ulogu su preuzeli mektebi. Mektebi su, uglavnom bili namijenjeni za vjersko obučavanje djece, mada je bilo i situacija kada su i odrasli dolazili u mektebe da nauče što više o svojoj vjeri.Oni su radili po uzoru na sibijan-mektebe, mada je bilo i određenih razlika. Djeca su u mektebima sticala osnovno vjersko znanje iz različitih oblasti, kao što su:
 -Osnove vjerovanja – imanski šarti,
–  Propisi o čistoći, namazu, postu i ostalim islamskim šartima,

  • Povijest islama – život Poslanika a.s.
    -Osposobljavani su da uče Kur“an.
     – U tim mektebima su djeca podučavana moralnim vrijednostima (da ne lažu, ne kradu, da se klone ružnog i nepristojnog govora, da poštuju starije, da poštuju svoje roditelje, svoje učitelje…)
    Vjerska pouka u mektebima je bila organizovana na dobrovoljnoj osnovi, nije bila obavezna i izvodila se uglavnom vikendom i drugim danima kada djeca nisu išla u školu. Međutim , zahvaljujući dobroj saradnji i komunikaciji koju su tadašnji imami – vjeroučitelji ostvarivali  sa roditeljima veliki broj djece je  dolazio na vjersku pouku i sticao kvalitetno znanje. Mektebska nastava je izvođena u džamijama ili u mektebima (objektima koji su posebno izgrađeni za izvođenje vjerske pouke).
     Mnogi od svršenika tih mekteba su kasnije obavljali funkcije imama u nedostatku svršenika medrese. Što znači da su u njima sticali kvalitetno  znanje.   Ramiz Zilkić je polaznik mekteba Amira ef. Zilkića, koga je naslijedio na mjestu imama u selu Orašu i na toj funkciji ostao do pred svoju smrt. Mekteb koji je on vodio radio je praktično na isti način kako su funkcionisali sibijan-mektebi.   Za razliku od ostalih mekteba koji su radili uglanom samo vikendom, ovaj mekteb je radio i  ostailm danima i to u dvije smjene. Učenici koji su ujutru išli u školu poslije škole su dolazili u mekteb, a učenici koji su poslije podne išli u školu ujutru su dolazili u mekteb. Djecu je poučavao i u svojoj kući i za taj rad, kao i njegov učitelj Amir efendija nikad nije uzeo ni jedan dinar.  Imao je puno uspjeha u radu sa djecom i omladinom. Jedan od njegovih učenika i polaznika ovog mekteba je i  Hasna Ziljkić. A sve to je uspio zahvaljujući znanju koje je stekao učeći pred Amir efendijom i metodama rada koje je takođe preuzeo od svog učitelja[9].
    Iako ti mektebi nisu radili, kao i medresa ništa protiv države, nažalost, mnogim od nih  je rad u određenim periodima bio zabranjen, tako da su mnoga djeca ostala uskraćena za znanje do koga su željela doći. Primjera  radi, mekteb u Zavinograđu, općina Prijepolje je prestao sa radom odmah poslije rata jer je u njegovim prostorijama smještena osnovna škola, i nije radio sve do 1954. godine, kada je napravljena nova zgrada u koju je izmeštena škola.[10]
    No, i pored tih zabrana koje su dolazile od strane vlasti, neki imami su imali hrabrosti da vrše vjersku pouku u svojim kućama. Narano, to je rađeno tajno, daleko od očiju državne vlasti.
     
                     Značaj medrese u vjerskomislamskom obrazovanju u Sandžaku
    Medresa je srednja ili viša škola za obuku u vjeri, vjerskim i šerijatsko-pravnim znanostima. U nju se dolazilo po završetku sibijan-mekteba, odnosno osnovne škole.
    Samo na području današnjeg Sandžaka, turski putopisac Evlija Čelebi bilježi u toku 1661. godine 11 medresa, od toga 5 u Novom Pazaru. Evlija Čelebi je među njima zabilježio i postojanje Sinan-begove medrese koja datira iz XV vijeka, a koja u potonjim vremenima mijenja naziv u medresu Gazi Isa-beg, po osnivaču Novog Pazara i Sarajeva, velikom vakifu Isa-begu Isakoviću.
     Zgrada stare Medrese nalazila se na mjestu gdje je sadašnja medresa Gazi Isa-beg, a kao i mnoge druge ustanove ove vrste, funkcionisala je pod teretom konstantne oskudice i mnoštva objektivnih neprilika. Brojne poteškoće ipak nisu bile prepreka da, u toku svog viševjekovnog konstantnog postojanja, sa tek nekoliko kraćih prekida, Gazi Isa-begova medresa bude stožer oko kojeg su se okupljale brojne generacije mladih ljudi, pristupajući korpusu njenih učenika.[11]
    Kao i ostale medrese u našim krajevima tako je i Novopazarska medresa imala svoj razvojni put. Pretpostavlja se da je u njoj bio zastupljen „halka“ sistem po kome su mnogi dobili idžazet (diplomu). Zna se, takođe, da su diplome u ovoj medresi dobili mnogi njeni kasniji muderisi poput: Arif ef. Sarajlije, Ismail ef. Filibarića, Halil ef. Osmanovića idr. Medresa je kasnije pretvorena u Srednju teološku školu koja je pripremala kadar za vjerske službenike, imame, mualime, vjeroučitelje, vaize i funkcionere vjerskih ustanova.[12]
    Nakon završenog razreda učenici su dobijali „šehadetname“, odnosno svjedočanstva, a po završetku četvrogodišnjeg školovanja – „idžazetname“ – svjedočanstva o položenom završnom ispitu. Ali, ono najdragocjenije svjedočanstvo njihovog intelektualnog i duhovnog uzdizanja, slijedilo je nakon što su svršeni medresanti ove medrese nastavljali svoje životne puteve i profesionalno dokazivanje. Ne mali broj njenih učenika uživao je veliki ugled u funkciji potonjih državnih službenika i javnih radnika od dragocjenog uticaja.[13] Zahvaljujući uredno vođenom djelovodnom protokolu Uprave medrese, tačno znamo da je medresa prestala sa radom u septembru 1946. godine, a i prije njenog konačnog zatvaranja je povremeno prekidala svoj rad[14].
  1. godine medresa je obnovila svoj rad, koja je u početku radila kao istureno odeljenje Alaudin medrese u Prištini, a od 1994. godine prerasta u samostalnu Gazi Isa-beg medresu. Sa školskom 1996/97. godinom, Medresa “Gazi Isa-beg” dobija i žensko odjeljenje čija je prva generacija diplomirala 2000. godine. Osnivanjem Ženske medrese, tada jedine na prostoru od Sarajeva do Istanbula, ostvaruje se vjekovni san o školi za islamsko obrazovanje ženskog naraštaja u Sandžaku. Djevojke su smještene u novosagrađenoj zgradi sa internatom u haremu Bor-džamije[15].
    Cilj Medrese bio je:
                – da odgaja i obrazuje učenike u duhu islama, razvija u njima ljubav prema islamu i imamsko-muallimskom pozivu i da osigura osnove za njihovo dalje samoobrazovanje i upućivanje u raznovrsne oblike vjerskog života i rada Islamske zajednice,
                – da skladnim razvojem islamskih moralnih, radnih, intelektualnih, fizičkih i estetskih osobina učenika doprinosi:
                a) razvijanju osobina produktivne islamske ličnosti učenika, koji će biti u stanju da ostvaruje funkcije imama, hatiba i muallima i uopšte uloge islamskog radnika,
                b) razvijanju islamskog humanizma i smisla za usklađivanje ličnih i društvenih interesa, na temeljima Kur’ana i Sunneta,
                c) razvijanju interesa učenika za novim saznanjima, sticanjem i čuvanjem islamskih vrijednosti,
                d) njegovanju i razvijanju tradicije, kulture, jezika i svih drugih bošnjačkih vrijednosti.[16]
    Mnogi su učenici po završetku medrese svoje školovanje nastavili na različitim prestižnim vjerskim fakultetima širom svijeta, a bilo je puno i onih koji su svoje školovanje nastavili na fakultetima gdje se sticala svjetovna nauka. Tako da danas imamo puno svršenika medrese koji su profesori u osnovnim školama, srednjim školama pa i univerzitetskih profesora. Među njima ima pravnika, inženjera i stručnjaka u različitim drugim oblastima. To govori o tome da se u medresi sticalo kvalitetno kako vjersko tako i svetovno znanje.
     
                                                                      
    Mevludske svečanosti
     
    Mevludske svečanosti su bile jedna od rijetkih prilika kada se je ljudima koji nisu često posećivali džamije moglo govoriti o vjeri, tako su mnogi imami – misionari tu priliku vješto koristili i na ljude prenosili znanje koje su posjedovali.
    U prilog tome ,  želim iznijeti jedan izveštaj sa mevludske svečanosti organizovane u Novom Pazaru, koji je objavljen u GLASNIK-u VISa:
    Povjerenstvo IVZ u Novom Pazaru je dana 2. avgusta t. g. priredilo svoj uobičajeni MEVLUD povodom rođen-dana najvećeg čovjeka svih vremena i posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.
    Priredba mevluda je održana u glavnoj gradskoj „Arap-džamiji“ poslije ikindije namaza. Posjeta je bila brojnija, nego ikada ranije. Zahvaljujući blagovremenom obaveštenju, došli su na ovu priredbu i ljudi iz 5-6 sati udaljenih sela. Ono što naročito veseli, a što nije bio običaj, da dolaze na „muške mevlude“, došao je i veliki broj žena i djevojaka pristojno pokrivenih šalovima i namaz-bezovima.
    Mevludsku svječanost je otvorio hfz. Abdulah ef. Kačapor, glavni imam svojim dobro pripremljenim uvodnim predavanjem o rođenju, životu, radu i borbi za pobjedu vječne Istine posljednjeg Božijeg Poslanika. On je u ovom predavanju lijepo i slikovito ocrtao vjerske, moralne, socijalne i prosvjetne prilike u ondašnjem a posebno arapskom svijetu kada se je pojavio ovaj Velikan svih vremena sa svojom posljednjom objavom Božanskih istina kojoj je namjenjeno da živi i vodi čovječanstvo spasu i sreći na oba svijeta, sve do posljednjeg dana života ove planete, do Sudnjega dana. On je naročito reljefno ocrtao nadčovječansku Muhammedovu a.s. borbu i izdržljivost protiv svih zlostava, zamki i smicalica, protivu otvorenih napada na njegovu ličnost vladajuće, paganske, mekanske vlastele, koja je u njemu vidjela posebnu opasnost za sebe i svoje plutokratske interese. Oni ga smatraju opasnim revolucionarom, koji potresa ne samo njihove u idolopoklonstvu učmale duše (što bi mu možda i oprostili), nego, što je za njih bilo naročito važno i opasno, i za njihove kase (jer proglasi obavezu davanja zekata i druge socijalne odredbe u korist sirotinje) i koji, što je osobito za njih bilo neobično i neshvatljivo, naredi bogatašima da se ophode sa robovima i slugama kao sa svojom braćom. I odlučiše da ga ubiju. No, Božija je volja bila da preko ovog čovjeka zasija Njegova Riječ i tako obasja čitavo čovječanstvo. Nisu ga mogli ubiti, jer ga je Bog čuvao i spasao.
    Borba ovog najvećeg čovjeka i Božijeg Poslanika nije bila borba mačem, već borba snagom novih, logičnih misli, borba istine i pravde protivu laži i nepravde…[17]
    Pored ovih mevluda koji su organizovani u džamijama u povodu rođenja Božijeg Poslanika a.s., vrlo često su ljudi u svojim kućama znali da organizuju mavludske svečanosti.
    Muslimani ovih prostora bi organizovali skup bilo povodom ženidbe, bilo povodom sunećenja djece, a nekad i bez nekog posebnog povoda, na kome bi se proučio spjev o rođenju, životu i smrti Poslanika a.s. To je bila jedna od rijetkih prilika kada je imam mogao da govori o vjeri ljudima koji inače ne posjećuju džamije i da na taj način pokuša i njihova srca da pridobije.Tako su mnogi imami-misionari ovu priliku vješto koristili.
     Iako mevlud nema utemeljenja u tradiciji Poslanika a.s. on je svakako odigrao jako važnu ulogu u očuvanju Islama na ovim prostorima, pogotovo u vremenu komunističke vlasti. Zato se i dan danas o mevludima govori sa riječima punim poštovanja.
     
     
     
    ISTAKNUTI SANDŽAČKI ALIMI – UČENJACI
     
    Ismail ef. Filibarić (1972-1948)
     
    U Novom Pazaru je bilo velikih alima, muderisa i muftija, ali ih nije bilo mnogo koji bi se mogli uporediti sa merhum Ismail ef. Filibarićem, sa njegovom učenošcu, pobožnošću i marljivošću. Ismail ef. nije studirao nigdje na strani, ali je savladao orijentalne jezike u potpunosti. Njemu nije trebao rječnik za turski, arapski i perzijski jezik. Knjiga mu je stalno bila u rukama, te je svoje znanje do same smrti dopunjavao i proširivao. Pored redovne dužnosti muderisa u medresi, mualima u mektebu i džamijskog imama, on je davao besplatne časove svim ljubiteljima nauke, kod svoje kuće i u svojoj džamiji, tako da je malo imao slobodnog vremena za odmor i razonodu. U svojoj džamiji je svakog dana po sabahskom namazu ili iza ikindije vazio, nije se ograničio da to čini samo od džume do džume.
        Ismail-efendija je bio lijepog ahlaka, učen i cijenjen, ne samo od svojih džematlija, nego od svih građana Novog Pazara, bez razlike na vjeru i naciju, jer je on volio svakog čovjeka, dosljedno sprovodio islamske principe, volio svoj poziv i njemu se sav predao. Pravednost, tačnost i disciplinovan život bile su osobine ovog velikog alima i vrijednog muderisa, mualima i džamijskog imama, pa se samo tako može i objasniti zašto je na njegovoj dženazi izašla tolika masa svijeta, zašto je cio grad bio toliko ožalošcen i uplakan, da se to nikom ni prije ni kasnije nije dogodilo, iako je groblje Gazilar dosta udaljeno od rahmetlijine kuće, njega je masa građana odnijela na rukama iznad glava.
         Ismail-efendija je proveo plodan i za Islamsku zajednicu koristan ovozemaljki život, ostavivši iza sebe dragu i poštovanu uspomenu među svima koji su ga poznavali, od njega učili, slušali njegove vazu-nasihate ili ga makar samo u životu susreli.
        Ismail efendija je spadao u red onih naših imama koji su zračili svojom dobrotom i plemenitošcu, sijali oko sebe sjeme moralne čistote, humanizma, dobrote i pravednosti, iznad svega nesalomive vjere u jednog jedinog Boga, Allaha, dž.š., u čijoj istini je živio i djelovao. [18]
        Ismail-ef. Filibarić je rođen 1872. g. u Novom Pazaru, od oca Mustafe i majke Bade. Bratstvo Filibarić potiče iz Jedrena. Ismailov otac Mustafa je služio kao asker u mjestu Filibe u Bugarskoj. U vojsci je proveo sedam godina. Sa turskom vojskom je došao u Novi Pazar gdje se oženio i zasnovao porodicu. Po mjestu odakle je došao u Novi Pazar i njegovi potomci će dobiti prezime. Ismail neće zapamtiti svoje roditelje. Otac Mustafa će umrijeti prije nego što će se Ismail roditi. Jedini još uvijek živi potomak Ismail ef., sedamdesetogodišnja Ćamila Šehović (prezime po mužu), govoreći o svom rahmetli ocu, između ostalog kaže: “Moj babo je bio posmrče iza oca, a kad je napunio četiri godine preselila mu je i majka. Njivili su ga snaha i polubrat njegovog oca. Ta je snaha imala veliku želju da bratanicu uda za mog baba. Vjersko i opšte obrazovanje je stekao u novopazarskoj medresi i ruždiji, a najviše od čuvenog alima, muderisa i kura-a hadži Derviš ef. Bošnjaka. Hadži Derviš nije imao muškog evlada i veoma je zavolio malog Ismaila. Mnogi su se čudili da hadži Derviš ne ustaje i ne ustupa svoju stolicu kada ulaze stare hadžije sa sijedim bradama, ali je zato redovno ustajao i ustupao svoju stolicu malom Ismailu. Kada bi ga neko začuđeno priupitao zašto toliko veliku počast odaje jednom malom djetetu hadži Derviš bi odlučno odgovarao: “Vi još ne znate ko je Ismail. Vrijeme će pokazati. Možda ja tada ne budem živ, ali vama mladima ostavljam amanet da na ovo mjesto koje sada zauzimam u ovoj džamiji, poslije moje smrti postavite Ismaila.” Tako je i bilo. Poslije smrti Derviš-ef. Ismail je zauzeo njegovo mjesto imama u Hadži Hurem (Bor) džamiji. Sa svojih nepunih jedanaest godina Ismail-ef. je znao Kur’an napamet. Govorio je pored tri orijentalna jezika i albanski i dobro poznavao njihova pisma.[19]
         Nastavljajući kazivanje o svom ocu Ćamila dalje kaže: “U skladu sa amanetom Hadži Dervišovim Ismail-ef. se oženio sa njegovom ćerkom jedihnicom Emom, ali ona je pri porođaju preselela na Ahiret.
         Nakon toga je oženio Mejru, sestru Emin-age Dunderina, bratanicu svoje snahe, koju je moj otac poštovao kao svoju majku. Sa njom je imao dva sina: Hamida, koji je umro prije dvadesetčetvrte godine i Mahmuda, koji je preselio u desetoj godini života.
         Poslije Mejrine smrti oženio se sa mojom majkom Hatemom Dervišnurović i sa njom izrodio četvoro djece: sinove Fadila i Ćamila, moju sestru Fadilju i mene. Živjeli smo u kući koja je bila na mjestu gdje je nedavno izgrađena nova ženska medresa.” [20]
    Reforma sibjan-mekteba
         Kao upravitelj sibjan-mekteba Ismail ef. je proveo reformu zastarjele metode rada sa djecom, na taj način što je pored vjerskih predmeta uveo i svjetovne predmete. Može se slobodno reći da to nije bio samo sibjan-mekteb, već i jedna vrsta osnovne škole, jer se u okviru njega učila matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti. Mnogi od učenika Ismail-efendijinog mekteba, nakon završetka četiri razreda (sunufa), zauzimali su kasnije razne položaje u Islamskoj zajednici, kao imami, hatibi, mualimi, vjeroučitelji ili ramazanski imami. Ismail-efendijin mekteb nisu pohađala samo djeca iz Novog Pazara, nego su u njemu učila i djeca iz okolnih sela, sa Pešteri (Sjenica i Tutin), te se po završetku vraćala u svoj zavičaj stupajući u vjersku službu.
         Broj učenika u sva četiri sunufa kretao se između 120 i 140 učenika, a mekteb je radio za cijelo vrijeme između dva svjetska rata. U njemu je, dakle, veliki broj učenika stekao solidnu vjersku naobrazbu, koju su oni prenosili na ogroman broj drugih učenika iz mlađih generacija.
         Ismail-ef. je započeo karijeru kao muderis u novopazarskoj medresi, a zatim je na insistrijanje hadži Derviš ef. prešao na mjesto mualima u dotičnom mektebu i imama u hadži Hurem (Bor džamiji). Toliki je bio zahid i muttekija da su mu mnogi koji su ga poznavali pripisivali kerametluk i smatrali ga evlijom.[21]
     
  2. Amir ef. Zilkić (1909- 1971)

Amir ef. Zilkić je rođen 1909. godine u Orašu od oca Arifa i majke Ćame. Svoje djetinjstvo je proveo u siromašnoj porodici.
Osnovno školovanje bilo je mektebskog karaktera, stroge islamske orijentacije i bogatog islamskog izvorišta. Ne zna se tačna godina kada je počeo pohađati Novopazarsku medresu, ali se zato zna da je imao izvanredno pamćenje, nedostižne metode u poučavanju, kakve ni najveći pedagozi nisu posjedovali. Sa uspjehom je okončao prvu godinu, a drugu je, nažalost, zbog zdravstvenih problema morao prekinuti. Njegov vid ga je napustio kad mu je najpotrebniji bio. Za vrlo kratko vrijeme je u potpunosti oslijepio. Ostao je bez ovog Allahovog dara, ali mu je Sveznajući podario drugi oblik dara kojim se je odlikovao i ostao u sjećanju svih vjernika Sandžaka pa i šire, sve do današnjih dana.
    Amir efendija je imao vrlo čvrsto vjerovanje, islamsko osvjedočenje u najjačoj mjeri, koje je bilo uzrokom da se je u njemu formirao jedan čelični, pravi ljudski, istinski karakter, koji ništa na svijetu nije moglo da poljulja. Ta čvrstina i’tikada, istinskog islamskog osvjedočenja, izbijala je odmjerena vagom šerijata i prožeta čvrstinom imana.
     I pored činjenice da je bio slijep još od najranijih dana mladosti, ni jednog trenutka nije prestao podučavati druge: kroz mektebe, vazu-nasihate i savjete.
     Dekretom načelnika Štavičkog sreza (za vrijeme okupacije Albanije) mula Amir efendija postavljen je za rukovodioca vjerske pouke za Štavički srez. Od tada pa nadalje pod njegovim nadzorom radilo je oko jedanaest mekteba, i to: Oraše i okolna sela, Raduhovce, gdje je mekteb bio sličan medresi, Draževiće, Duga Poljana, Tutin i okolna sela, Mitrovica i dr.
     Veliki je broj živih ljudi koji su pohađali njegove mektebe, a njihovo učenje Kur’ana i životno ophođenje je prepoznatljivo po svom učitelju. Danas skoro da nema ni jednog sela na području Tutina, dijelu Novog Pazara i Mitrovice, pa išire, a da nema živih polaznika njegovog mekteba. Na desetine je imama koji druge naobrazbe nisu imali osim njegovog mekteba, a bili su u imamskoj službi ili ramazanski imami.
     Za svoj rad kroz više godina nije nikada zatražio, niti je htio da primi bilo kakvu nuđenu mu materijalnu nagradu. Najveća njegova želja je bila, i do smrti ostala, da učini hizmet svome Dinu, a najdraža ovosvjetska je bila veliko duševno uživanje u radu i postignutim uspjesima.
     O ovosvjetskim stvarima je malo govorio, ali je zato u govorima o vjeri bio rado slušan. Bio je ubjedljiv u svojim dersovima iz svih oblasti: fikha, tefsira, historije islama… bio je vjeran čuvar hanefijskog mezheba, posebno za vrijeme provedeno u Mitrovici, gdje je vodio bespoštednu borbu protiv derviša sve do svoje smrti. Znao je za određena pitanja, radi donošenja konačnog odgovora, otići pješke iz rodnog Oraša do Novog Pazara kod Ismail efendije Filibarića na zajedničke konsultacije. Uzgred treba reći da su bili istinski ahbabi koje je islam svojom snagom zbližio. Njegova životna drama se ne završava gubljenjem vida, već ga iskušenja prate na svakom koraku. Živio je mučnim životom.
     Nakon oslobođenja, kad je došla naredba od komunističke vlasti za skidanje zari-feredže, traženo je od njega da iskupi svu ulemu Štavičkog sreza i da da pristanak na ovu bezumnu odluku. Trpio je velike uvrede, poniženja i prijetnje, pa čak i fizičke napade. Ta poniženja i uvrede su se i dalje nastavile do te mjere da je 1952. godine morao bolestan, slijep i bez sredstava za život, sa troje djece otići u Mitrovicu kod tetke Ibrime (u kući Abdurrahmana).
     I u Mitrovici je nastavio sa okupljanjem ljudi oko sebe. Ne postoji danas živi primjer takve upornosti i i’tikada, i pored svoje bolesti i sljepila, da se trudio da poduči vjeri i pozove svakoga na pravi put. Tako slijep, uz pratioca, nije ostavio mjesta, a da ga nije obišao i do jutra sa ljudima ostajao, odgovarajući na pitanja i dajući im upute i savjete. Vidio je bez očiju, svojom čistom dušom, bistrinom uma i Božijom voljom, ono što drugi, iako sa očima, nikada nisu mogli sagledati i vidjeti.
     Naročito se isticao kao vaiz. Vazovi su mu bili jasni, argumentovani i ubedljivi. Ko ga je jednom čuo, njegove riječi nikad u životu nije mogao smetnuti s uma.
     Amir-efendija je umro u oktobru 1971. godine u Mitrovici, a pokopan je na mezaristanu u Orašu.[22]
     Neka Uzvišeni Allah njegov trud i zalaganje nagradi najvećom nagradom. Amin


Vehbija ef. Hodžić (1913- 1951)
 
Vehbija Muratović-Hodžić rođen je selu Čukotama (Donja Pešter), od oca Mula Mana i majke Elmaze, 7. januara  1913. godine, u ilmijanskoj porodici. I pradjed mu Mula Alija bio je imam. I u svakoj generaciji bilo je u ovoj porodici po 1 – 2  hodža. Mula Mano, Vehbijin otac, završio je ruždiju u Novom Pazaru. U turskoj vojsci je postigao neki oficirski čin, a Vehbija nije upamtio koji je to čin bio. Godine 1912. Mula Mano je postao predsjednik delimeđanske općine i na tom položaju neprekidno bio sve do 1932. godine. Nakon toga je prešao u službu Islamske zajednice i bio imam u Koniču i Melajama sve do svoje smrti 1951.
     U Čukotama je osnovna škola otvorena tek 1926. godine. Kako je Vehbija bio prestario za osnovnu školu, te se on privatno spremao i godine 1927. položio osnovnu školu i dobio svjedočanstvo, kako bi se dalje mogao redovno školovati. Nakon što mu je saopćeno da je položio, jedan ga je od učitelja upitao u kakvoj školi misli nastaviti školovanje i pošto mu je četrnaestogodišnji Vehbija odgovorio da će se upisati u Veliku medresu u Skoplju, taj mu je učitelj rekao: „Da smo znali ne bismo te pustili“.
     Kao što mu je pružio osnovno, tako mu je otac dao i solidno vjersko obrazovanje. Godine 1928. otac ga dovodi u Skoplje i nakon što je položio prijemni ispit upisuje se u Veliku medresu, u kojoj se i inače školovao priličan broj učenika iz Sandžaka. U školi je dobro napredovao i maturirao u redovnom roku (poslije osam godina školovanja) godine 1936. Na jesen iste godine upisuje se na pravni fakultet Beogradskog univerziteta, gdje su se već ranije upisale mnoge njegove kolege iz prethodne tri generacije Velike medrese.
     Na pravu je ostao samo jednu godinu. Kako je u Beogradu čuo da je u Sarajevu još 1935. godine, otpočela sa radom Viša islamska šerijatsko-teološka škola u rangu fakulteta (školovanje je trajalo osam semestara, odnosno četiri godine), Vehbija se odlučio upisati na ovu visokoškolsku ustanovu. Diplomskom ispitu, koji je održan u junu 1941. godine, Vehbija nije mogao prisustvovati, jer, usljed ratnih prilika, nije mogao iz Novog Pazara doći u Sarajevo. Inače nastava je te godine u školi prestala još početkom aprila, kad je hitlerovska Njemačka napala na bivšu Jugoslaviju i okupirala je.
     Nakon četiri godine provedene na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi Vehbija je u godinama 1941. i 1942. radio kao šerijatsko-sudački  pripravnik. Iz Šerijatskog suda prelazi na dužnost sekretara Islamskog starješinstva za Srbiju, gdje je ostao sve do oslobođenja zemlje. Potom radi u Općini, zatim u Sreskom i Okružnom, pa u Narodnoj banci i najzad u Skupštini opštine Novi Pazar, gdje ostaje do svoje smrti.[23]
     Što se tiče Vehbijinog misionarskog angažovanja, on se, prije svega, ogleda u pisanju djela sa islamskom tematikom, kao i pisanje članaka za razne časopise kojima je nastojao prodrijeti do svijesti čitatelja i podsticati ih na primjenu islamskih propisa. Obzirom da je jedno vrijeme radio i u biblioteci „Gazi Isa-beg“, te je, takođe, imao dodnu povoljnost u svom dawetskom angažmanu družeći se stalno sa ljudima koji su željeli da se što više upoznaju sa svojom vjerom. To je za njega bila idealna prilika da im prenese ono znanje koje je inače posjedovao, što je on rado činio[24].
      Još dok je bio u Velikoj medresi u Skoplju Vehbija je počeo pisati originalne članke i prevode sa arapskog iz „Medžanil-edeba“ i s njemačkog iz „Moslemische Rewue“. Te je svoje originale i prevedene radove objavljivao u ondašnjim muslimanskim listovima: „Islamski svijet“ i „Islamski glas“. U tri školska izveštaja Velike medrese u Skoplju nalazimo ime Vehbije Hodžića uvršteno među učenike koji su napisali najuspjelije radove. Prema tome Vehbija je još vrlo rano počeo drugovati s perom.
     Po dolasku na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu Vehbija ima još veće mogućnosti za pisanje jer je Viša islamska šerijatsko-teološka škola bila internatskog tipa, imao je dobru biblioteku i mnoge druge pogodnosti za samostalan naučni rad. Naravno, on je sa pisanjem nastavio i nakon završenog školovanja i tokom svog službovanja, tako da je za svoga života uspio da napiše zavidan broj djela kao i da objavi veliki broj članaka u raznim listovima.
     U jednom Vehbijinom „post scriptum-u“ on je pisao svom kolegi i prijatelju  još iz školskih dana Kasimu Hadžiću, krajem 1970. godine, sljedeće: „ Interesuje te, Kasime, možda, šta sada radim. Sada prepisujem svoje dosta obimno djelo „ Islam u svjetlosti nauke i filozofije“. Imaće preko 1000 stranica. Samo „Amentu billahi“ mi iznosi 270 stranica. To je integralni pregled islamskog učenja u tri dijela: akaid, ibadat i ahlak. I sve sam pokušao da osvijetlim naukom i filozofijom, pa sam čak i neke partije ahlaka potkrijepio i sankcijama našeg krivičnog zakona. Ko zna kada ću ovo prepisati, jer je vrlo obimno (malo imam vremena i sve rukom).
     Šta sam dosad uradio (i šta imam kao gotovo), već mislim da znaš, da sam ti pisao. Ali nije zgoreg da ti ponovim ( jer, ako prvi umrem može ti poslužiti kao nekrolog):
1.      Prevod Kamusa, ogromnog staroturskog tursko-arapsko-francuskog rječnika,
2.      Prevod Tursko-francuskog rječnika novoturskog jezika o kojem dosta znaš,
3.      Problem dobra i zla (sistem moralne filozofije), preko 560 stranica,
4.      Islam i nauka ili Kulturna istorija islama, oko 550 stranica,
5.      Temelji islama (poznato ti je),
6.      Mevlud ( spjev o životu Muhammeda a.s.),
7.      Apologija islama – prevod sa francuskog (za ovo znaš),
8.      Der Islam als Menschheitreligion – prevod,
9.      Islam, religija za sve i svakoga (prevod jedne brošurice sa engleskog).                                
To su krupnije stvari. Inače još neobjavljenih članaka imam lom“[25].
     Osim spomenutih djela Vehbija je napisao i TEMATIKU KUR’ANA – izbor ajeta po temama, kao i TEMATIKU HADISA, držeći se, uglavnom, Muslimova Sahiha.
    Vehbija je pisao i članke za listove i časopise kao što su: NARODNA PRAVDA, Sarajevo, DOGRI YOLU (Pravi put), Skoplje, GLASNIK VIS-a, Sarajevo, PREPOROD, Sarajevo, ZEMZEM, Sarajevo, te TAKVIM, Sarajevo. Posebno je važno istaći njegovu saradnju sa GLASNIKOM VIS-a u kojem je objavljeno Vehbinih 18 članaka, 10 dopisa i 1 nekrolog.
     Vehbija Hodžić je umro 10. Februara 1977. godine u Novom Pazaru. Dženaza mu je klanjana sutradan u haremu Altun-Alem džamije uz veliko prisustvo džematlija, a dženazu je predvodio muftija sandžački hadži hafiz Abdulah ef. Kačapor.[26]
 
 
 
 
 
 
 
 
                                                 LITERATURA:
 
-Dudić, Mevlud, Uloga sibijan-mekteba u očuvanju Islama u Sandžaku, Novi Pazar 2007. godine
-Dudić, Mevlud, Nastanak i razvoj Medrese u Novom Pazaru, Novi Pazar 2005.godine
-Dupljak, Rifat, Mladi Muslimani u Sandžaku, Novi Pazar 2003. godine
-Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998. godine
-Memić, Mustafa, Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996. godine
       Časopisi:
-Takvim, Novi Pazar, izdanje 1996. godine
-Glas Islama, Novi Pazar, izdanja: oktobar, novembar 1997. god., septembar 2002. god.
-Glasnik VIS-a, Sarajevo, izdanja: novembar 1970.god, septembar 1963.god., juni 1981. godine
 – Zvanični sajt Islamske zajednice u Srbiji „www islamskazajednica.org“

O nama admin

Check Also

U Sandžaku otvoren Generalni konzulat Bosne i Hercegovine

Danas je u Sandžaku otvoren Generalni konzulat Bosne i Hercegovine. Diplomatsko predstavništvo svečano su otvorili …

Jedan komentar

  1. Dosta novog procitah. Zelim ti veliki uspeh u tvom radu dragi kolega.
    Ovaj kratki tekst mi je ulepsao vece.

Leave a Reply

Your email address will not be published.