Sep 29, 2022

EZAN U ISLAMSKOJ TRADICIJI I TRADICIJI SANDŽAČKIH BOŠNJAKA

Piše: Kemal Hasanović – master islamskih pedagoških nauka

U islamskoj tradiciji ezan predstavlja poziv na namaz – molitvu. Učenjem ezana se oglašava nastupanje namaskog vremena. Uči se pet puta dnevno, počevši od sabah namaza koji nastupa svitanjem zore pa sve do jacije namaza koja nastupa potpunim smračenjem. Poziv na molitvu muezin upućuje vjernicima sa munare. U prošlosti se muezin morao uspeti na munaru (toranj koji stoji uz džamiju) i sa munare učiti ezan da bi ga što više ljudi moglo čuti. Danas se ezan obično uči u džamiji a na munarama su postavljeni zvučnici koji omogućavaju da se ezan čuje što dalje. Ezan  se ne uči samo prilikom pozivanja na namaz, već i u nekim drugim situacijama, kao što je prilikom nadijevanja imena novrođenčetu, isl. Pored toga što je ezan poziv na namaz,  on je i ibadet – bogougodno djelo. Pored riječi kojima se vjernici pozivaju na namaz, ezan u sebi sadrži i riječi kojima se veliča Uzvišeni Allah i riječi šehadeta – svjedočenje da je samo Allah bog  i da je Muhammed a.s. Njegov poslanik.

Nastanak ezana

Prvi ezan je proučen u Medini a proučio ga je Bilal ibn Rebbah, ashab Allahovog poslanika Muhammeda a.s. koji je raspolagao jako lijepim glasom. Kada su muslimani došli iz Meke u Medinu i kada su mogli slobodno da ispovjedaju vjeru, javila se potreba da se definiše na koji način će se ljudi pozivati na namaz. Bilo ja različitih prijedloga kako da se ljudi pozivaju na namaz, od toga da se to čini putem zvona kao kod kršćana ili duvanjem u rog kao kod jevreja, pa sve dotle da su neki predlagali da se to čini paljenjem vatre na nekom uzvišenju ili podizanjem zastave. Ashab, Abdullah ibn Zejd je došao Poslaniku i ispričao da je u snu čuo riječi kojim treba vjernike pozivati na namaz, što se Poslaniku a.s. dopalo i rekao mu je da Bilala poduči tim riječima. Kada je Omer r.a. čuo Bilala kako uči ezan došao je Poslaniku a.s. i rekao da je i on u snu čuo iste riječi. Od tada se na namaz poziva ezanom. Nakon toga, ezan je utvrđen i prihvćen kao poziv na namaz, a kasnije su, u svrhu njegovog širenja, muezini snažnog i, također, lijepog glasa raspoređeni da uče ezan u različitim gradovima arabijskog poluostrva.

Islamski učenjaci smatraju da je Bilal ibn Rebbah zbog melodičnog učenja ezana lijepim glasom imao izuzetan utjecaj na razvoj ezana u pogledu načina njegovog učenja (Alkan 2014, 96). Danas se ezan širom islamskog svijeta uči na više načina, ali ono što je zajedničko jeste to da se uči isključivo na arapskom jeziku, s visokog mjesta, glasno i ravnomjerno, da ga uče osobe koje su pobožne, dobro znaju njegov tekst, „besprekorno“ primjenjuju tedžvid,  da su pod abdestom (Koca 2015, 135) i, kako je poslanik Muhammed a. s. insistirao, osobe lijepog i sonarnog glasa.

Svetost ezana

Jednostavno, ezan je svet. To je živi poziv, živom čovjeku na živu konverzaciju sa Onim koji je Živi (Hajj). Dakle, ezan nije puka prezentacija glasa i melodije niti natjecanje u što boljoj i ljepšoj interpretaciji. To je sveti ton živog insana drugim insanima. Naravno, mogao je Muhammed a.s., usvojiti neki od prijedloga (zvono, truba i sl.) da se namasko vrijeme oglašava upotrebom određenih ”mrtvih” pomagala ali je, ne bezrazložno, odabrao ljudski glas. U njegovim hadisima jasno su naglašeni i razlozi. Tako se naglašava da učenje ezana čuju svi, ne samo ljudi nego i životinje, biljke i sve ostalo, i svi oni će svjedočiti u korist mujezina. Učačima ezana zagarantovana je posebna nagrada a Muhammed a.s., želivši razviti određenu vrstu natjecateljskog duha među muslimanima, naglašava da, kada bi znali istinsku vrijednost učenja ezana i klanjanja u prvom saffu, bacali bi kocku ako već ne bi mogli odlučiti kome da pripadnu te privilegije.

Tekst ezana sadrži osnovne postulate islama ali i naputke neophodne za život vjernika. Tako se, najprije, ističe Allahova moć i veličina, jasno stavljajući do znanja da je On najveći i da je sve ostalo podređeno samo Njemu. Slijedi šehadet, odnosno, jasno i glasno očitovanje da je samo On istinsko božanstvo te da je Muhammed Njegov glasnik, poslat da nam prosvijetli put. Slijede dva ponavljajuća poziva; na namaz i spas. Namaz je kruna predanosti Allahu dž.š., a spas je kruna svih vjerničkih želja. Jedno s drugim su neraskidivo povezani i jedno drugo neizostavno nadopunjuju. Namaza bez osjećaja spasa (sreće, radosti, zadovoljstva) nema, i obratno. Otuda je Muhammed a.s., sa zanosom isticao da je radost njegovog srca u namazu a Kur’an na desetine mjesta pozvao da održavamo namaz (ekimus-salate), tražimo pomoć i potporu u namazu (veste’inu bis-sabri ves-salati), ukućanima naređujemo namaz (ve’mur ehleke bis-salati) i budemo krajnje ustrajni u izvršavanju namaza (vestabir ‘alejha). Dakle, kroz dvije kratke rečenice se najprije pozivamo na namaz a potom i podsjećamo na njegove dugoročne plodove. Na kraju se još jednom opetuje Allahova veličina i božanstvenost.

Učača ezana, ili mujezina, čekaju brojne nagrade. No, nijem neće ostati ni onaj koji sluša njegovo učenje. Takvom se preporučuje da, tokom ezana, prekine sve druge aktivnosti i da ponavlja mujezinove riječi, s tim da će već spomenute riječi poziva na namaz i spas preinačiti u riječi divljenja ”Nema snage i moći do Allahove” (La havle ve la kuvvete illa billah). Po okončanju ezana lijepo je da i mujezin i onaj koji je čuo ezan prouči posebnu dovu kojom će za Muhammeda a.s., zatražiti Vesilet, najodabranije mjesto u Džennetu i tako sebi priskrbiti njegov šefa’at, zagovorništvo na Sudnjem danu. ( Safet Pozder, Preporod, 12. 2. 2016.)

Lijepo je i motivirajuće znati da se mnogi povode nagradom, najavljenom predajama, za učenje ezana. Kaže se da je Sa’d b. Ebi Vekkas boravio s vojskom 15. godine po Hidžri na Kadisijji i da su se ashabi jagmili za službu mujezina, pa je ona konačno dodijeljena putem izvlačenja strjelica. U merfu’ hadisu stoji da je Muhammed, a.s., rekao: ”Ko redovno uči ezan godinu dana, sigurno će unići u Džennet.” (Sahihu-l-Buhari, 1. tom, str. 417.) Za 33. ajet sure Fussilet: ”A ko ljepše zbori od onoga koji Allahu poziva”, u Tefsiru Ibn Kesira (str. 1195.) stoji da se on odnosi i na mujezine. Ipak, treba znati da je Bilal izabran da uči ezan ne samo zato što je imao jak već i najmilozvučniji glas. Aiša r.a. prenosi da je Muhammed, a.s., pored Bilala imao još mujezina, ali da je Bilal najviše vršio noćnu mujezinsku službu, odnosno onda kad svi drugi glasovi utihnu i kad ovaj poziv na poseban način dođe do izražaja. Omer b. Abdu-l-Aziz je savjetovao mujezina da ”uči ezan ugodno (bez grubosti)”, inače da to ne čini. (Muhamed Okić, Preporod, 29. 10. 2017.)

Ezan u tradiciji sandžačkih Bošnjaka

Ezan iako je kao element nematerijalne kulture Bošnjaka zastupljen u njihovom svakodnevnom životu, primjetno je da je on, bez obzira na viševjekovno postojanje i praktikovanje, nedovoljno istražen, kao i da nema organizovane zaštite tipičnog načina učenja, prenošenja znanja i obuke mlađih za njegovo izvođenje u bošnjačkoj kulturi, te rada na njegovoj estetici, kao što je to prisutno u određenim islamskim centrima u svijetu.

Jedan od rijetkih istraživača sa područija Sandžaka koji se bavio istraževanjem ove teme je prof. dr. Naka Nikšić. Ona je između ostalog zabilježila i sljedeće:

 „U svakodnevnom životu religiozni Bošnjaci značajan dio vremena podređuju obavljanju islamskih dužnosti od kojih je, svakako, najbitniji namaz. Oni se na ovom prostoru, kao i muslimani širom svijeta, u skladu sa sunetom (sunnet) božjeg poslanika, pozivaju na namaz ezanom, tako da su stanovnici ovih mjesta u prilici da svakodnevno, u namaskim vaktima/vremenima (sabah, podne, ikindija, akšam i jacija), slušaju ezane s različitih džamija koji se međusobno razlikuju po načinu učenja/izvođenja (stepenu jačine i melodijskim obrascima), a čiji izbor zavisi od brojnih faktora“.

Na prostoru Sandžaka ezan se uči od početka 15. vijeka. Dolaskom Osmanlija na ove prostore oni su sa sobom donijeli islam i islamsku tradiciju. Od tog vremena pa sve do sada ezan se uči na ovim prostorima u kontinuitetu, bez prestanka. Od Drugog svjetskog rata do devedestih godina bilo je situacija kada se ezan nije učio pet puta dnevno na svim džamijama, jer su neke od njih imale jako mali broj džematlija. Tako su postojale tzv. trovaktovne i petovaktovne džamije, kao i džamije u kojem bi se obavljao samo džuma namaz, te se, u zavisnosti od toga kojem je tipu pripadala određena džamija, s njenog minareta učio ezan tri ili pet puta dnevno, ili pak jednom sedmično tokom džume namaza. Petovaktvone su bile, obično, centralne džamije, koje su imale džemat tokom svih pet dnevnih namaza (sabah, podne, ikindija, akšam, jacija), a trovaktovne one u kojima su se klanjala samo tri (sabah, akšam, jacija).

U nekim gradovima gdje su Bošnjaci pravili svoje džamije postojao je običaj da se na munare stavlja alem ili simbol sa pet ili tri jabuke (loptice). Ukoliko je na alemu bilo pet jabuka to je značilo da je džamija petovaktovna, a ukoliko je bilo tri jabuke to je značilo da je džamija trovaktovna. Na ovaj način je stranac mogao prepoznati gdje može obaviti namaz.

Do pojave ozvučenja na džamijama muezin je morao da se ispenje na munaru i da sa munare uči ezan kako bi se ezan što dalje mogao čuti. Međutim, danas nije takva praksa. Na džamijama postoji ozvučenje i ne postoji potreba da se muezin penje na munaru, već se ezan uči u unutrašnjosti džamije, a zahvaljujući ozvučenju može se čuti do udaljenih mjesta.

Dr Naka Nikšić, takođe, navodi: „Iz razgovora sa starijim stanovnicima saznajem da se ezan kod Bošnjaka, pored namaskih vaktova, uči i prilikom nevremena (oluja, grad) i davanja imena djetetu. Naime, sedmog dana po rođenju djeteta obavi se akika, a onda se, kako se to kod Bošnjaka kaže, nadijeva ime. Tom prilikom imam, uz prijethodno učenje bismile i tekbira, okrećući se u pravcu kible (Kabe), prouči ezan na desno uho, a na lijevo ikamet.”

Zaključak

Danas u džamijama na ovim prostorima nema onih koji su se školovali za poziv muezina, te da vjernici uglavnom dobrovoljno obavljaju ovu dužnost. Oni koji uče ezan u džamijama nisu obrazovani za ovaj poziv, te njihovo učenje, uglavnom, ne odlikuje intonativna tačnost i ekspresivnost u izvođenju koja je usklađena sa islamskim učenjem. Naime, česte su pojave da se ezan, takoreći, recituje (izvodi na istom tonu) umjesto da se melodično uči u određenom makamu. Smatram da bi bilo jako važno da se u medresama poradi na tome da se učenici koji raspolažu glasovnim mogućnostima osposobe za ulogu muezina.

O nama admin

Check Also

NE PRIMA SE DOVA BEZ KATRANA

Piše: prof. Enis Burdžović Vjera u Boga nije emergency button. Nije dugme za krizne situacije, …

Jedan komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published.