Moj put na umru

Piše: Vineta Alivodić

Podgorica – Sarajevo – Medina

Znala sam da idemo na umru još u novembru prošle godine. Prolazi tako dan za danom, a odlazak u daleku Arabiju postaje sve izvjesniji. Samim tim i ja postajem sve više svjesna gdje sam se zaputila. Umra!!! Hej, ja?! Mene?! Mene je pozvao Allah dž.š. da Mu odem u goste? Dobiješ poziv od najbližih da odeš na veselje pa budeš radostna, hej! Zar ja??? Najveći mene poziva da obiđem Njegovu kuću, Meku, Medinu… Čudno stanje nevjerice, sve manje san dolazi na oči kako se približava taj dan. I evo ga, 14.januar, podne, aerodrom Butmir, Sarajevo.

Suprug i ja, opremljeni strpljenjem, ponajviše vjerom, prilazimo grupi koja se polako ali sigurno okuplja oko ef. Admira Zekića. Slijedi međusobno upoznavanje putnika koji u glavi imaju isti cilj, istu misao – UMRA. Poslije klanjanja podne namaza na aerodromu, zaputili smo se na dalek ali srcu najdraži put, put za Dzedu. U tren smo preletjeli četiri sata. Još jedan tren, još četiri sata i eto nas u Medinu. Kažu medena Medina. Znam i zašto je tako zovu. Znam da nije medena odnedavno već više od 1400 godina. Znam i zbog koga!

Gdje sam stigla? Opet pitanja, jedno za drugim. Nižu se red pitanja, red emocije, pa sve ukrug. Potpuno svjesna ali kao u nekom drugom svijetu, hodam prema džamiji. Zapravo, prema Džamiji. Ne obazirem se više oko sebe, ne postoje nikakve zgrade niti ulice, ne stoji ništa ispred mene osim Poslanikova saws. džamija, a u meni neopisiva energija, želja i vjera. Razmišljam kako hodam zemljom kuda je hodao Allahov Miljenik, najodabraniji među nama. Pomislim kako udišem zrak koji je i on disao. Pijem vodu koju je i on pio. Boravim gdje je on živio. Sanjam? Ne, ne sanjam. Vrlo svjesna i počastvovana jer je Allah dž.š. meni dozvolio da doživim ovo.

Ovo o čemu sam slušala jako puno, a znala jako malo samo zato što sam na kraju zaključila da ovo ne može da se ispriča. Ovo treba da se doživi. Jedino tako neko može da zna šta znači poći u goste gdje je domaćin Svemogući,  Najmilostiviji, Stvoritelj.

Kako opisati u nekoliko riječi Poslanikovu saws džamiju? Veličanstvena, ogromna, sjajna, prelijepa…

Kako je opisati u nekoliko rečenica? Prije svega treba reći da je posebna zato što je tu džamiju sagradio najodabraniji među ljudima, naš uzor, naš učitelj Muhamed saws. Uz džamiju je bila i njegova kuća u kojoj je i sahranjen, a pored njega su i Ebu Bekr i Omer, dvojica od četvorice pravednih halifa. Koliko je očaravajuće vidjeti novi, veliki dio Poslanikove saws džamije, još je veće uzbuđenje i još jače srce zalupa kad kreneš prema Rewdi i mezaru Vjerovjesnika saws. Tako jake emocije, tolika ljubav, posebna radost, to se rijetko doživi. Bolje rečeno nikad do sad.

Svaki momenat koristimo za dove, svjesni mjesta u kome jedan namaz vrijedi kao hiljadu na nekom drugom. Grabimo darove od Allaha dž.š. upućujući dove i izgovarajući zikr. A ko može da nas obraduje i počasti kao On?

Spremamo se polagano za put. Kažu da idemo na mjesto gdje namaz vrijedi još više. Sto hiljada za jedan! I dove, i zikr, sve vrijedi mnogo više. Zvuči nevjerovatno ali znam da je istinito. I radujem se.

Medina – Meka

Kreće autobus iz Medine. Ef. Admir nam govori što sve treba da znamo te što je propis Umre. Počinje ono zašto smo došli. Svraćamo u džamiju Mikat Zul Hulejfa. Klanjamo dva rekata, nijetimo Umru, nastavljamo prema Meki. Čuje se „LEBBEJKE ALLAHUME LEBBEJK, LEBBEJKE LA SHERIKE LEKE LEBBEJK, INNEL HAMDE, WENIA METE LEKEWEL MULK, LA SHERIKE LEK“ bez prestanka do Meke.

U iščekivanju brzo protiče vrijeme. Stižemo u Sveti grad. Noć, grad obasjan, živ… opet onaj osjećaj lijepe uznemirenosti i iščekivanja. Dolazimo do hotela iz kojeg se vidi Mesdžidul–haram. Pauza da se smjestimo u hotel i dogovor da se krene prema Kabi za 40 minuta. Dugih 40 minuta nikad da prođu… spremam se i razmišljam, hiljade stvari prolazi kroz glavu, samo jedna dominira – Kaba! Sanjam? Ne, ne sanjam.

Nalazimo se u lobiju hotela, priželjkujući da krenemo što prije kako bi vidjeli mjesto prema kome se okreće čitav Ummet Vjerovjesnika saws. Brzo se okupljamo, krećemo bez riječi uz tihe ali konstantne molitve koje upućujemo Allahu dž.š. Ulazimo u Mesdžidul–haram gdje je sve osvijetljeno kao da je podne, a ne 21:20h. Prilazimo Kabi. Nevjerovatno! Nešto što sam imala prilike da vidim samo na slici sad je ispred mene. Radost u očima, radost u srcu. Zahvalna Stvoritelju što mi je dozvolio da dođem u Njegovu kuću krećem sa tavafom. Bismillahir-rahmanir-rahim, Allahu ekber i tavaf je započeo. Kao u snu ređaju se dove, gledajući veličanstvenu Kabu i razmišljajući o Allahu dž.š. ili El – Gafar (Koji mnogo prašta) ili El – Nur (Svjetlost). Zatim se između Jemenskog ugla i Crnog kamena uči Rabbena atina fi-d-dunja haseneten ve fi-l-ahireti haseneten ve kina ‘azabe-n-nar. Imam osjećaj kao da boravim negdje drugo, a ne na Zemlji. Ako postoji Džennet na Zemlji onda je to Mesdžidul–haram, onda je to Kaba.

Završavamo tavaf. Klanjamo dva rekata iza Mekami-Ibrahim i onda žurimo prema Safi i Mervi da obavimo sa’j. Sve to zvuči nestvarno ali izgleda veličanstveno. Svjesna činjenice ko je nekada bio tu prije više od 1400 godina, dobijam snagu i volju da se sve obavim po propisu uz mnogobrojne dove.

Poslanik Muhamed saws. je rekao: “Kada završi sa’j, skratiće kosu ili obrijati glavu”. Time se završila umra.

Koliko je lijepa naša vjera i koliko je Allah dž.š. pun milosti kad nam dozvoljava da uz Umru koju smo obavili za sebe, možemo da obavimo i za one koji nisu u mogućnosti da dođu. Zato sam narednih dana obavila još dvije Umre, jednu za moju sestričnu Dalilu, i još jednu za moju majku. Koliko malo treba da uradimo za ogromnu nagradu koja nam je obećana!? El – Vehab, Koji mnogo poklanja, jedno je od 99 Allahovih imena.

Ostale dane proveli smo u ibadetu. A čitavo vrijeme pitala sam se samo jedno: Umra!!! Hej, ja?! Mene?! Najveći je mene pozvao.

Radosna sam. Preradosna. Upućujem dovu Jedinom da usliši naše molbe i da što više nas uputi do Kabe. Amin!

Podgorica, 06.02.2022. godine