PRIJEPOLJKA HADŽI STAKA SKENDEROVA

PRIJEPOLJKA HADŽI STAKA SKENDEROVA

Staka je bila prva žena koja je djelovala u javnom i kulturnom prostoru u Sarajevu, osnovala je prvu školu za žensku djecu, upisavši svoje ime velikim slovima u našoj historiji i kulturi, doprinijevši svojim radom, ne samo emancipaciji žena nego i kulturno-obrazovnom razvoju rodnoga grada i države.

Govorila ruski, turski i grčki jezik
Hadži Staka Skenderova rođena je u Sarajevu, 1828. godine, u pravoslavnoj porodici porijeklom iz Prijepolja. Prema sačuvanim napisima o njoj, bila je djevojka koja je „mnogo čitala“, te jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Pretpostavlja se da je pismenost stekla samouka, jer nema tačnih podataka da je pohađala školu. Govorila je ruski, turski i grčki jezik. Turski je naučila uz brata Iliju Skenderovića, koji je kao ćurčija radio za osmansku vojsku. Pisala je za ruske časopise i bila saradnica tadašnjeg ruskog konzula u BiH Aleksandra Giljferdinga, koji je preveo na ruski jezik i objavio Stakinu knjigu „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“. Giljferding je, između ostalog, u predgovoru „Ljetopisa“ napisao: “Bio sam izgubio nadu da ću moći da upoznam domaću istoriju Bosne, kada me je srećan slučaj upoznao sa djevojkom Stakom Skenderovom”.

Staka Skenderova je otvorila prvu školu za djevojčice. Ne samo da je prva žena koja je osnovala školu za žensku djecu u Sarajevu i stala za katedru, nego je i prva žena u Bosni i Hercegovini koja je objavila svoju knjigu.

Opismenjavala djevojčice
U procesu pribavljanja dokumentacije za otvaranje škole Staki je uveliko koristilo znanje stranih jezika, te je lako uspostavljala saradnju sa zvaničnicima iz drugih zemalja, što joj je na kraju pomoglo da ostvari svoju želju. Djevojačka škola Stake Skenderove zvanično je počela raditi 19. oktobra 1858. godine, a bila je smještena u kući iznajmljenoj od sarajevske porodice Srskić.

Dozvolu za rad škole izdao je Topal Osman-paša, vezir Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini, koji je pomagao Staki u osiguravanju literature, odjeće i ostalih potrepština za školu, koju su pohađale i njegove dvije kćerke. Topal Osman-paša je o Stakinom poduhvatu obavijestio tadašnjeg osmanskog sultana Abdulaziza, te pomogao Staki da kao prva žena s ovog područja dobije poziv iz Istanbula i sretne se sa sultanom. Sultan joj je poklonio 10.000 groša za školu. Kako su roditelji u to vrijeme dobrovoljno odlučivali žele li poslati svoju žensku djecu u Stakinu školu, većina ih je bila sumnjičava pa je škola počela raditi s malim brojem djevojčica. U početku je imala tri, kasnije pet razreda, a djevojčice su podučavane čitanju, pisanju, računanju i ručnom radu. Staka je školarinu naplaćivala samo od bogatih, dok su oni slabijeg materijalnog stanja bili oslobođeni plaćanja. U školu su se mogla upisati sva ženska djeca, bez obzira na vjeru i naciju.

Osim Stakinog požrtvovanog rada u obrazovanju djevojčica, veoma je značajan i njen socijalni angažman. Kako je dobro znala turski jezik, često je na sudovima zastupala siromašne Sarajlije, pisala im pisma, molbe, žalbe… Borila se kod gradskih vlasti i da se neke stvari u gradu promijene nabolje, obilazila je zatvore i pomagala zatvorenicima, u svoju kuću primala sirotinju, pa su kod nje uvijek živjele po dvije-tri siromašne djevojčice. Tadašnje sarajevske vlasti nisu bile blagonaklone prema Stakinom angažmanu, nije im odgovaralo njeno otvoreno ukazivanje na greške i propuste, kao ni njeno kontraverzno ponašanje. Bila je zaista neobična žena u vrijeme kada je živjela. Išla je i na hadž (hodočašće) u Jerusalem, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ženskih manastira i pravoslavnih kaluđerica, Staku su prozvali kaluđerica jer je tako izgledala i ponašanjem i oblačenjem – nosila je muško odijelo.

Kuća izgorjela, škola zatvorena
Uprkos vlastima, uzrokujući njihov veći gnjev, Staka je hrabro i detaljno u svojoj knjizi „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“ opisala političku situaciju i dešavanja od 1825. do 1856. godine, posebno se osvrnuvši na nekorektan način rada trgovaca i sveštenika. Bez bojazni, otvoreno i direktno, Staka je pisala o temama o kojima se nisu usuđivali pisati mnogi njeni savremenici, jer su se plašili reakcije vlasti. Je li Stakina hrabrost bila uzrok teških posljedica koje su je dovele na rub preživljavanja? Da li je slučajno izgorjela kuća u kojoj je Staka živjela? Je li njena škola zaista zapala u ogromne dugove zbog kojih je morala biti zatvorena? S ove vremenske distance možemo samo pretpostavljati odgovore na ta pitanja. Ova velika humanitarka, iako je bila „usamljenica u pustinji“, udarila je ogroman pečat u emancipaciji žena i historiji BiH. Nažalost, nakon što joj je kuća izgorjela, a škola zatvorena, svoju starost provela je u siromaštvu.

Staka Skenderova umrla je 26. maja 1891. godine, nakon što su je na Ilidži pregazila zaprežna kola, a sahranjena je u Sarajevu, na pravoslavnom groblju na Koševu.

piše: dr. Nadir Dacić