Muslimani u Nikšiću kroz historiju

Nikšić je nastao i razvijao se u središnjem dijelu Nikšićkog polja. Najstarije naselje na mjestu gdje se danas nalazi Nikšić, zvalo se Andreva ili Andrebe. Prema nekim pisanim izvorima kaže se da je u III i IV vijeku naše ere tu bilo rimsko utvrđenje, koga su razorili Istočni Goti. Kasnije, gotski vojskovođa Anagast, spremajući se za borbu s Vizantijcima, na mjestu rimskog grada, podigao je svoje utvrđenje koje je po njemu dobilo ime Anagastum.

Dolaskom Slovena krajem VI ili početkom VII vijeka, Anagustum je nazvan Onogošt. On je imao stratešku važnost kako za Rim-ljane, Gote, tako i za Vizantince, a na važnosti posebno dobija dolaskom Slovena. Godine 1183. Stevan Nemanja pripaja Onogošt kao i svu Zetu Raškoj. U tom sastavu ostaje 200 godina. U tom razdoblju Onogošt postaje snažan upravni i trgovački centar. Na brežuljku, danas zvanom Bedem, dizala se jaka tvrđava a ispod nje se širio Donji grad sa prostranim trgom kojeg su okruživale brojne trgovine i zanatske radnje. Ovdje su navraćali i prolazli karavani koji su prenosili robu iz Dubrovnika i Kotora za Brskovo, Skoplje, Carigrad i obratno.

Godine 1355. prvi put se spominje naziv Nikšić. Novo ime gradu nametnulo je pleme Nikšići, čiji je rodonačelnik bio Nikša. Tokom raspada Nemanjića države, osamostaljuju se pojedini feudalci, i postaju gospodari krajeva. U Nikšiću prvo vladaju Vojisavljevići i Altomanovići, zatim grad prelazi u sastav bosanske države pod okrilje kralja Tvrtka, zatim pod vlast Sandelja Hranića, onda Hercega Stjepana.

Proces formiranja plemenskih organizacija, kojima su krajem XIV i početkom XV vijeka zamjenjivale feudalne župe, zahvatio je i područje župe Onogošt i njenih brdskih katuna. Taj proces je doveo do stvaranja nekoliko plemena. Pleme Nikšići su bili u neposrednom susjedstvu onogoške oblasti, koji su kasnije preovladali ovim krajem. To potvrđuje činjenica da se Onogošt počeo nazivati njihovim imenom.

Dakle, u istorijskim izvorima za Onogošt je prvi put upotrijebljeno ime Nikšić početkom XVI vijeka, u jednom kotorskom dokumentu iz 1518. godine. Godine 1456 Nikšić zauzimaju Osmanlije i pod svoju vlast zadržaće ga više od 400 godina, – sve do 1877-1878. godine.

Godine 1470. osnovan je zaseban Hercegovački Sandžak, a njegova teritorija podijeljena na vilajete. U oblasti Nikšića (Onogošta) spominju se sljedeće nahije: Rudine, Riđani, Nikšić (Gračanica), Piva i Banjani. Po osnivanju novskog (Herceg Novi) kadiluka njemu su priključene neke nahije drinskog vilajeta: Rudine, Riđani, Nikšići, Banjani, Piva i dr. Nekim krajevima gdje Turska nije imala naročitog interesa, davana je određena autonomija. Crna Gora i neki pogranični krajevi uz nju imali su te privilegije, ali su imali i materijalne obaveze prema turskoj imperiji. Za sve vrijeme bitisanja u ovim krajevima, Turska je imala najviše problema upravo na crnogorskoj granici i susjednim pograničnim oblastima. Nije bilo godine u kojoj se nije dogodio neki sukob, bitka ili čarka.

Poslije dugogodišnjih borbi, uskočko-hajdučkih upada Crnogoraca pomognutim od Mlečana, osvajanjem i gubljenjem ovih krajeva, nakon Morejskog rata i Karlovačkog mira 1699. godine, turske vlasti počinju podizanje utvrđenja u Hercegovini. Dolaskom na mjesto hercegovačkog sandžak-bega, Redžep-paša Šeić podiže nikšićki grad 1699. godine na mjestu srednjovjekovnog Onogošta, a po dugom zapisu pominje se čak i datum 18. april 1703.

Prema podacima istoričara Safvet-beg Bašagića, koji je bio potomak Redžep-paše Šeića, navodi se, da je Redžep-paša Šeić poginuo 18. aprila 1703. godine u Drobnjake, a da je grad zidao 1702. godine. Tada se podiže cio lanac utvrđenja i gradova u ovim krajevima: Podgorica, Žabljak, Spuž, Medun, Nikšić, Trebinje, Klobuk, Gacko, i dr. odakle se brzo i efikasno moglo intervenisati. Petar Šobajić u svom djelu ”Nikšić-Onogošt”, daje opis staroga Nikšića: ”Kao i srednjovjekovni Onogošt i turski se grad dijelio na Gornji i Donji Grad. Gornji Grad je služio kao tvrđava turskog Nikšića. On leži na grebenu stenovite glavice i pruža se po njoj oko 25 metara u dužini. Zidovi grada su debeli metar, ponegdje i dva, a visoki 4 i više metara. Svuda po zidovima su puškarnice. Na jugu Gornjeg Grada je trougaona i trospratna kula Nebojša (kasniji naziv. prim.prir.), koja je branila pristup gradu s južne strane. U tvrđavi su dvije zgrade, sada zidane, a služile su za stan dizdara grada i gradsku stražu. Pored topčana je dubok podrum, ukopan u stijeni i ozidan na svodu.

Opis Donjeg Grada: ograđen je tvrđavom i opasan sa tri strane zidovima visokim 4metra. On je nešto uži od Gornjeg Grada ali je znatno širi. Jednim poprečnim zidom Donji grad je bio podijeljen na sjeverni, veći i južni, manji dio. U sjevernom, ili kako su ga zvali ”Starom Gradu”, bilo je 18 kuća risanskih i novljanskih muslimana i to su bile najstarije kuće u turskom Nikšiću. Kako je taj prostor Donjeg Grada mali, ove kuće su bile jako zbijene, sa uzanim sokacima između njih, da je njima konj sa tovarom jedva mogao proći. U južnom odsjeku Gornjeg Grada nalazio se stan komandanta grada, jedna bolnica, kuhinje i magacin za rezervnu hranu. Na glavnim vratima Donjeg Grada bila je kamena ploča sa turskim natpisom, postavljena onda kad se zidao grad”.

Glavna ulazna kapija bedema nikšićkog starog grada-tvrđave. Fotografija je iz Istanbulskog arhiva-fotodokumentacija.

Porušene džamije u Nikšiću

Grad se širio i van bedema. Zgrade su zidane od kamena. Prizemne su ili na sprat. Pokrivene obično ćeramidom. Dvorišta (avlije) su ograđene visokim zidovima, prozori su manji sa mušebcima, uokvireni kamenim gredicama. Reprezentativni su bili konaci – kule nikšićkih kapetana Mušovića. Uporedo sa formiranjem varoši i čaršije, počelo je doseljavanje muslimana u ovu varoš. Redžep-paša Šeić je među prvim nastanio muslimane iz Novog i Risna, koji su poslije pada ovih gradova bili raseljeni širom Hercegovine, zatim iz Gruda i Kuča. Bilo je doseljenika iz Spuža, Podgorice, nešto manje iz Kolašina, Ćeklića, Rožaja… U vremenu od 1701. do 1877. godine, grad je bio naseljen muslimanima. Jovan Cvijić kaže: ”da je Nikšić bila najsilnija muslimanska varoš na Balkanu”.

Stari grad Nikšić- Bedemi, nakon sanacije

Nikšićki se grad dijelio na sljedeće mahale: Grudska mahala u kojoj su živjeli: Brunčevići, Đoljevići, Mehmednikići i Maraši, Piperska Mahala u kojoj su živjeli muslimani izbjegli iz Pipera: Hadžimanići, Mrke, Bauci, Durkovići i dr. Mahala Ferizovića sa muslimanskim stanovništvom iz okoline grada, Spuška Mahala, Podgorička Mahala, Mahala Seferagića, Mušovina, Hercegovačka Mahala u kojoj su doseljeni stanovnici iz Risna i Herceg Novog. Neke od nikšićkih glasovitih porodica opjevala je i naša narodna epika, kao Daneviće, Komaniće, Paripoviće, Bajoviće, Pivodiće, Dizdareviće. Među bogatim muslimanskim porodicama u Nikšiću ističu se Mušovići, Šahinagići, Jašarevići i drugi. U Nikšiću su živjele i sljedeće porodice: Gledići, Šabovići, Lačevići, Asovići, Orahovac,Omerovići, Seferagići, Ajvazovići, Tuzovići, Strinići, Hodžići, Brunci, Redžići, Gaševići, Adžajlići, Hamzagići, Kapetanovići, Bašagići i dr.

Razvojem grada, gustom naseobinom, širenjem van bedema, nastajala je potreba za gradnjom više džamija. U varoši su bile 4, a 5 van grada, koje su pripadale nikšićkom kadiluku. Do kraja prošloga vijeka u Nikšiću su postojale četiri džamije: Donjogradska, Pašina, Hadžidanuša, i Hadži Ismailova, (u Grudskoj mahali – jedina postojeća), tri mekteba i četiri hana.

(Više o ovim džamija pisaćemo u naredbom periodu)

Autor: Bajro ef. Agović

Tekst je iz knjige “Džamije u Crnoj Gori” (drugo dopunjeno izdanje) za koji je portal CERK dobio saglasnost za objavljivanje.