Skender Čauševa – Starodoganjska džamija

Oko vremena nastanka i oko toga ko je osnivač ove džamije dugo je vladala zabuna. Neki je poistovjećuju sa Sultan-Fatihovom džamijom u podgoričkoj tvrđavi, a drugi misle da su je podigli i održavali trgovci iz okolnih starih dućana, te da je otuda i dobila ime Starodoganjska.

Uvidom u turske popisne deftere i druge dokumente, danas je to moguće rasvijetliti. Prema turskim izvorima ovu džamiju i jednu tekiju u njenoj blizini sagradio je Skender- Čauš krajem XV vijeka. Pored džamije u tvrđavi, ona je bila jedina džamija u varoši sve do 1582. godine, kada u defteru susrijećemo popisane i njene službenike: Džamiri Havadže, hatiba i Aliju, sina Hazir Hodže, mujezina. Iz istoga dokumenta saznajemo da je osnivač za njihovo održavanje uvakufio svoje posjede zvane ledine u Fundini i Kupus.

Kada su ovi vakufi propali, džamiju su održavali trgovci, čije su se radnje nalazile u okruženju džamije, pa je otuda i njeno ime Starodoganjska. U toku II svjetskog rata 1944. godine Podgorica je bombardovana.Varoš je tada doživjela velika razaranja. Pri tome nijesu bile pošteđene ni džamije, koje su imale velika oštećenja, ova je prošla sa manjim, pa je postojala mogućnost njene opravke.

Sresko Vakufsko mearifsko povjerenstvo u Titogradu je bilo posredno obaviješteno da vlasti namjeravaju džamiju pretvoriti u reonsku prostoriju. Tim povodom se obraća Islamskom Starješinstvu u Narodnoj Republici Crnoj Gori, čije je sjedište bilo na Cetinju i moli da kod mjerodavnih izdejstvuje odobrenje za opravku (akt br.2 od 11.4.1950 godine. U potpisu Šabanadžović Ćazim, predsjednik).

U međuvremenu džamija je preuređena i pretvorena u reonske prostorije. Na ovaj postupak reaguje Vakufsko Mearifsko povjerenstvo u Titogradu i moli Islamsko Starješinstvo za Narodnu Republiku Crnu Goru da se zauzme kod nadležnih organa da se džamija oslobodi i preda radi upotrebe kako je to ranije bila, navodeći potrebu muslimana da je materijal za umrle smješten pod pećinama jer nemaju svojih prostorija (dopis br.5 od 26. novembra 1950.godine, K br.1/47,48,49,50 i51. u potpisu Bećir F. Šarkić). Sjedište Islamskog starješinstva za Narodnu Republiku Crnu Goru je premješteno iz Cetinja 1952. godine u Titograd, pa je i džamija vraćena Islamskoj zajednici.

U haremu džamije nalazilo se nekoliko mezara. Kako Islamska zajednica nije imala svojih službenih prostorija u Podgorici, odlučila je da se mezari izmeste i podigne administrativna zgrada Odbora. Od prodate vakufske imovine zvane Murtovina, zgrada je podignuta 1967. godine.

Kako je prvobitno izgledala ova džamija nije poznato.Više puta je obnavljana. Tadašnji izgled (prilog fotografija) dobila je 1927.godine. Imala je dva svoda. Posljednja veća opravka izvršena je nakon zemljotresa 1979. godine, kada je u njenoj sanaciji jednim manjim dijelom učestvovala i država, ali je veći dio troškova pao na Islamsku zajednicu, mada se radilo o spomeniku kulture pod zaštitom države. Ta sanacija je izvršena 1985. godine.

(Skender-čauševa (Starodoganjska) džamija, prvobitni izgled)

Godine 2008. počeli su opsežni radovi na restauraciji džamije, nakon odobrenja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji je i nadzirao radove. Ovom sanacijom izvršena je promjena oronulog krova, nova fasada i krečenje iznutra, promjena cjelokupne stolarije i patosa sa podnim grijanjem, izrada novog mimbera i ćursa, te kompletne rasvjete. Radove je finansirao Odbor Islamske zajednice Podgorica, kao i pojedinci.

Na prostoru gdje je danas Nova Varoš, bio je vojni logor, a prostor se zvao Livade. Na tom mjestu bilo je i jedno turbe u kome je, prema predanju, sahranjen neki sultanov sestrić, koji je poginuo u borbi sa Piperima.

I. Pečevi u svojoj istoriji kaže da je to Gazi-Husrevbeg, unuk po krvi Bajazita II i da je poginuo u boju sa pobunjenim Kučima.171Utroba mu je ukopana u podgoričkim ledinama, a tijelo prenešeno i sahranjeno u Sarajevu. Na dva mjesta mu je podignuto turbe. Ovo turbe muslimani su često posjećivali, čuvali i poštovali. Posjete su vršene u različite svrhe, iskazivanja pobožnosti i dobročinstva. Kada bi neko od muslimana htio da učini neko dobro djelo ili da se iskaje (kefaret) od grijeha, zaklao bi kurbana kod turbeta, meso razdijelio sirotniji, a kožu osušio i darovao turbetu ili prodao u korist turbeta za njegovo održavanje ili za plaćanje turbedara-čuvara turbeta.

Kada je građena Nova Varoš, turbe je porušeno, a mezar prenešen u harem Skender-Čauševe, odnosno Starodoganske džamije.

U njenom haremu je sjedište Mešihata Islamske zajednice Crne Gore, Odbora Islamske zajednice Podgorica, kancelarija za izdavačku djelatnost, sala za sastanke, biblioteka Odbora i abdesthana. Ranije je postojala i gasulhana, ali je ista 2004. godine izmještena na muslimanskom groblju Cijevna, a ovaj prostor pretvoren u kancelarije.

Dvadesetih godina prošlog vijeka vakuf Skender-Čauševe (Starodoganjske) džamije posjedovao je 21/2 vitla mlina, 21/4 rača zemlje i ralo oranice (u podgoričkoj opštini). Uz to ovom vakufu je pripadalo i 310 dinara (priznanice kod A.Kockića i Huseina Osmanagića).

Mutevelija ovog vakufa bio je Mustafa Abdagić. Danas ova džamija posjeduje tri lokala od 80m2 ukupne površine, koje Odbor izdaje pod zakup. Lokali se nalaze u ulici Oktobarske revolucije (Gradić Pejton). Lokali su kupljeni od prodate vakufske zemlje 1972. godine, od Građevinskog preduzeća „Prvoborac“ iz Herceg Novog.

Džamiji je pripadala i Skender – Čauševa tekija koja je sagrađena prije džamije, krajem XV vijeka. Ova se tekija nalazila u neposrednoj blizini džamije. Ulica u kome se nalazila tekija, zvala se Tećija. Stari Podgoričani pamte i lokalitet na kome se nalazila, danas ulica Gojka Radonjića. Za izdržavanje džamije osnivač je uvakufio prihode od dva mlina u selu Šteke.

Na osnovu raspoložive dokumentacije imami ove džamije su bili: Ibrahim Maslić, Edhem Vodopić, Hadži hafiz Lukačević, Hadži Bajro Mučić, Halil Medo Haverić, Mula Ahmed Krnić, Said Oručević, Hadži hafiz Šukrija Bakalović, Halil Seferović, Islam Pepić, sada imam u Tuzima, Ibrahim Huseinović, imam u Pečuricama kod Bara.

Od 1980. do 2003. Godine imamsku službu je obavljao hadži Šaćir ef. Smailović, a na njegovom mjestu je postavljen 2004. g. Džemo ef. Redžematović, koji i danas obavlja službu glavnog imama.

Džamija je pod zaštitom države.

Autor: Bajro ef. Agović

Tekst je iz knjige “Džamije u Crnoj Gori” (drugo dopunjeno izdanje) za koji je portal CERK dobio saglasnost za objavljivanje.