O jednoj slici, Salima Obralića

O jednoj slici Salima Obralića

Salim Obralić
1945 – 2018
Salim Obralić (rođen u Maglaju 1945. godine, umro u Sarajevu 2018.godine) je bio bosanskohercegovački grafičar. Srednju školu za primjenjene umjetnosti u Sarajevu završio 1965. godine. Završio Akademiju likovnih umjetnosti 1971. godine i postdiplomske studije 1974. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu.

Bio je član Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 1972. godine. Bio je redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.

Naslikati istovremeno i makro i mikro kosmos mogu samo istinski majstori.Jedan od takvih nesumnjivo je bio i Salim Obralić (1948-2015).
Sinoć sam na svom profilu objavio jednu Salimovu sliku.Muslimanka sa šamijom ( ne vidi joj se lice).To je ono što prvo primijetimo na slici.Ali, da bismo o nečemu stekli utisak treba gledati više i duže.
I onda ćete , ako bilo šta znate o tradiciji i prošlosti shvatiti da se na ovaj Salimov slici nalazi cijeli i makro i mirko svijet muslimana Bosne i Hercegovine, ali i šire.
Kuća je nekada uistinu bila dom.U dom se naravno nije ouštao svako.Kuća je bila okružena avlijom, avlija zidom, ogradom, drvećem.Cijeli takav kompleks činio je univerzum za sebe.Sa svojim nepisanim pravilima i običajima.
Iako smo mi muškarci i tada kao i sada bili privilegovani, taj zaštićeni univerzum mogao je besprekorno funkcionisati jedino pod suptilnim vodstvom žena.
Kao supruge, majke, nane, sestre, one su održavale funkcionisanje poretka u kući.Kuhale, prale, postavljale sofru, održavale kuću, čistom i blistavom , dočekivale muževe, očeve, braću s posla ili dalekog puta.
Duša svakog doma je žena-majka.Ona je ta koja čini da nam kuća stvarno i bude dom.Da bude naše samopouzdanje, ali i sigurno utočište kada više ne možemo da se nosimo sa zlom spoljašnjeg svijeta.
Tamo, iza avlijskih vrata dočekaće nas neko ko nas bezuslovno voli.Neko ko će nam od srca posuti vodu da se sa njom umijemo, prinijeti hranu, istinski nas pitati kako smo.
Kako to veliki majstor znaju, umjetnik je ostavio da samo nagađamo koji je momenat uhvaćen na slici.Da li se upravo čuo ezan sa najbliže džamije, da li iščekuje da se neko drag pojavi pred kućom…
Kao što rekoh, možemo samo nagađati i u tome je još jedna ljepota ove slike.
Sinoć mi je prijatelj poslao poruku i fotografiji slike koja visi na njegovom zidu.Kaže, poznavao sam umjetnika lično.Odmah sam je bez razmišljanja kupio iako sam tada živio od skromnih novinarskih honorara.
Čim sam vidio sliku, kaže, vidio sam sve ono što su moje dječije oči upamtile:avliju, ramazane, bajrame, djeda, nanu, ljude koji iz džamije svraćaju nakon namaza.
Salim Obralić je na slici ispričao priču jedne tradicionalne muslimanske porodice u Bosni i Hercegovini, a sigurno i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Autor , rođen 1948. godine u Maglaju, bio je među onim posljednjim generacijama, koje su mogle upamtiti taj egzotični i hermetizovani mikro svijet islama, čija je posljednja linija pamćenja i čuvanja bila u bijeloj šamiji žene koju je naslikao.

Književnici, istoričari, sociolozi, psiholozi, pisaće nadugo i naširoko o tom vremenu koje je neminovno pred nezaustavljivim točkom istorije otišlo u nepovrat.
Snaga umjetnosti, a posebno slikarstva, vidi se upravo na ovom primjeru.Gdje se to sve može kazati slikom.
A pored toga, izazvati erupciju emocija kod posmatrača.
Zato je slikarstvo, pred ostalog umjetnost.
Tu je, da nas natjera na plač, tugu, radost, oduševljenja.
Ali nas nikako neće ostaviti ravnodušnim.
Jer, šta je drugo smrt za života nego ravnodušnost.
Umjetnost je tu , da nas ne da zlu i tami smrti.
I da ispriča priču, kao i ova Salimova slika.

Piše: Edin Smailović